Evropa je izložena pravoj invaziji unesrećenih i poniženih naroda s Bliskog istoka. Sama Evropa je u velikoj, u presudnoj mjeri doprinijela toj nesreći nezapamćenih razmjera jer je podržavala i participirala u razaranju mnogostoljetnih složenih društava i u ponižavanju čitavih naroda.
O tome sam pisao u nekoliko navrata. No, ovom prilikom želim javno ukazati ne jednu kontrastnu ili kontrapunktnu pojavu u BiH koja je dio evropskog kontinenta, ako nije, možda, dio Evrope.
Posljednjih godina zbiva se u BiH nešto o čemu – barem koliko je meni poznato – uglavnom šute obje vrste javnosti u Federaciji BiH: i medijska i politička javnost, dok se u narodu o toj pojavi „šuška“ s različitim, čak kontrastnim reakcijama. Riječ je o relativno omasovljenoj prodaji zemljišta i drugih nekretnina bogatim Arapima, i to prvenstveno u gradu Sarajevu, odnosno u Kantonu Sarajevo.
Ta pojava je, koliko se može vidjeti, prilično omasovljena i ona zbog niza specifičnosti zaslužuje pažnju javnosti, a još više zaslužuje pažnju vlasti zbog negativnih posljedica koje se mogu očekivati.
Nije u mome domenu da se ovdje bavim time kako će ogoljavanje ogromnih površina oko Sarajeva izazvati velika klizišta, kako su nam cvjetni parkovi i šetališta na Ilidži već „oteta“, nego želim ukazati na ozbiljnije dugoročne posljedice pojave o kojoj je riječ. Ovdje se ne radi o problemu humanosti koja je nužna u slučaju izbjeglica, već o nekoj vrsti bogataške obijesti koja u vrlo osjetljivim bosanskim prilikama može imati krajnje neugodne posljedice.
Arapski bogataši kupuju na stotine i stotine (izgleda i više od toga!) dunuma zemlje po Poljinama, u Hadžićima, Ilijašu, na Nišićima itd., a uglavnom u Kantonu Sarajevo. Neko može prigovoriti kako je moje javno izražavanje zabrinutosti zbog toga neosnovano, kako zakonom treba dopustiti da kupuje ko šta i gdje ko hoće, da je to pitanje elementarnih sloboda, zakona tržišta i sl. Neki ljudi u privatnim razgovorima argumentiraju ovu vrstu „nužne otvorenosti“ time što vjeruju kako će novi vlasnici zemlje u KS i oko njega provoditi tu samo ljeta, a nikada neće trajno preseliti. Argumentacija je naivna zbog sljedećih razloga.
Nije sporno da se nekretnine mogu kupovati i u inozemstvu, ali je nužno striktnijim zakonskim propisima uvesti više reda i strogosti u toj oblasti, kako bi se pojava stavila pod kontrolu. Ova pojava je očigledno izmakla kontroli. Nevolja je u tome što je ona omasovljena u tom smislu da se strancima prodaju ogromne površine zemljišta oko Sarajeva.
Moji sagovornici o ovom pitanju uglavnom ne vide ništa loše u tome – kao ni moćnici u lokalnim zajednicama i na nivou Kantona –jer, vele, kako je u pitanju relativno mali broj kupaca, odnosno kako će oni tu boraviti uglavnom samo u toku ljeta i sl. Tako se previđa ključni razlog za oprez.
Naime, nije presudan broj kupaca nego površine zemljišta koje se prodaje, a već je poznato da jedan kupac otkupljuje stotine dunuma zemlje. Poenta je u površini zemljišta, a ne u broju kupaca.
Drugim riječima, POENTA JE U GRUNTU.
Nastavi li se ovaj trend, KS i/ili njegova okolina može biti velikim dijelom, možda i većinskim, ARAPSKI GRUNT, a da li je to pozitivno i bezazleno neka prosudi svaki čitalac za sebe, iako su stvari očigledne.
Nadalje, Bosna je oduvijek bila, a nakon rata je naročito osjetljiva na svaku vrstu konfesionalnih ili religijskih „iritacija“, a gruntovni vlasnici ogromnih površina zemljišta isključivo su pripadnici jedne religije. Posebno je pitanje – njegov značaj neumitno će pokazati budućnost – koliko je među novim vlasnicima (i njihovim saplemenicima) potencijalnih selefita i šiita s njihovim iskonskim antagonizmima i animozitetima. Ta vrsta bosanske osjetljivosti na konfesionalne „iritacije“ i predominacije (u svakoj konfesiji) mora se uvijek imati u vidu.
Pojava o kojoj ovdje govorim (promjena značajnog dijela bosanskog grunta) nesumnjivo, u datim okolnostima, značajno doprinosi promjenama socijalnog, kulturalnog, konfesionalnog konteksta u glavnome bh gradu i kantonu, a to će neminovno u budućnosti imati ozbiljne reperkusije i na politički kontekst, jer se ovaj posljednji ne može odvojiti od prethodnih.
Dakle, mi svjedočimo jednoj ozbiljnoj pojavi čijeg značaja, čini se, mnogi nisu svjesni pa oni ne mogu ni nazrijeti realno očekivane negativne posljedice u budućnosti. Vrijedi ponoviti: Bosna je u tom pogledu veoma osjetljiva, objektivno, pa su nužni i dodatni oprezi.
Ako neki seljak na Nišićkoj visoravni, recimo, zadovoljno trlja ruke zato što je povoljno prodao 150 dunuma zemlje, on to gleda i doživljava i svoje perspektive individuuma i ličnog interesa. Razlika između toga seljaka (odnosno tih seljaka, jer je riječ o omasovljavanju) i njegove vlasti/države/kantona morala bi biti u tome što Vlast (s velikim „V“) može biti osviještena i odgovorna samo ako vidi opći interes i ako ima viziju budućnosti.
Katkada pojedinačni i trenutačni interesi moraju biti, svjesno, žrtvovani zarad općeg dobra i zarad pouzdanije budućnosti.
Piše: Esad Duraković/Avaz.ba
