Na blagdan Male Gospe u Boričevcu, naselju simbolu patnji Hrvata s početka Drugog svjetskog rata održano je predstavljanje knjige pisca i nakladnika Josipa Pavičića “Dossier Boričevac”.
Na okupljanju brojnih članova Udruge Ličana župe Boričevac iz cijele Hrvatske kao i malobrojnih preostalih župljana pod geslom “Oni imaju pravo na sjećanje – mi nemamo pravo na zaborav” o knjizi su govorili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, pedagoginja i spisateljica prof. Ana Došen, povjesničar dr. sc. Željko Holjevac, književnik akademik Dubravko Jelčić, predsjednica Udruge Ličana župe Boričevac Jadranka Matašin, političar i pisac dr. sc. Zdravko Tomac te urednik i nakladnik Josip Pavičić koji je moderirao predstavljanje.
Uvodničar predstavljanja gospićko-senjski biskup Mile Bogović je govorio o nazivu knjige istaknuvši da bi neupućeni mogli reći da je riječ o imenu i prezimenu nekog gospodina čije je ime Dossier a prezime Boričevac. S gospodinom Dossierom biskup je, kako je istaknuo, imao dosta iskustva u nekim ljudima koji su radili za Udbu, pratili ga i bilježili podatke koji nisu bili u skladu s komunističkom ideologijom, a što mu je bila zapreka da sve do 1966. godine dobije putovnicu za odlazak na studij u inozemstvo. Bilo je i mjesta koja su dobila svoj dossier u Udbi a jedno je bilo Boričevac s kojim se bilo opasno družiti i o njemu govoriti. Josip Pavičić je dugo slagao svoj dossier o Boričevcu jer je pratio sudbinu tog mjesta od najranijeg djetinjstva, nakon što se rodio tri godine poslije progonstva njegovih roditelja iz tog mjesta. Uspostavom samostalne Hrvatske Pavičić se počeo slobodno družiti s Boričevcom te izdao knjigu nakon koje se Boričevac neće izbrisati iz sjećanja kao što su ga bili izbrisali iz zemljopisnih karata, zaključio je biskup Bogović.
Dr. Željko Holjevac je pojasnio povijesni kontekst zbivanja u Ličkom Pounju tragom događanja u srpnju 1941. godine odnosno “ustanka u Srbu”.
Bilo je to vrijeme velikih nacionalnih sukoba od onih u Suvaji pa do Boričevca, koji nije bio samo posljedica onog prethodnog. Prva Jugoslavija bila je država u kojoj su se našle zaraćene strane iz prethodnog rata a u kojoj su Hrvati izgubili i one atribute državnosti koje su imali u Habsburškoj monarhiji kao Hrvatski sabor. Iako tijekom 1941. godine nije bilo razlika između četničkih i partizanskih akcija, to se i dalje slavi kao ustanak naroda Hrvatske u kome su Boričevljani bili pobijeni i raseljeni a kasnije je bilo korisno tajiti da si Boričevljanin. Knjiga nas potiče na razmišljanje i postaje zaglavni kamen daljih istraživanja.
Ana Došen koja je pisala o žrtvama Krnjeuše u zapadnoj Bosni pohvalila je izdavanje knjige kao i akademik Dubravko Jelčić koji je knjigu nazvao prvorazrednom memoaristikom.
Jadranka Matašin iz ULŽB je poželjela da patnju pretvorimo u novu snagu bez mržnje i osvete a Crkva nas poziva na gradnju kulta mira. Zdravko Tomac je poručio da tu knjigu treba čitati u školama, jer kako je Vukovar simbol stradanja u Domovinskom ratu, tako je i Boričevac simbol stradanja u Drugom svjetskom ratu. Josip Pavičić je izrazio zadovoljstvo pred ispunjenim ciljevima prognanih Boričevljana, većim dijelom je obnovljena župna crkva Male Gospe, u knjizi je ispričana istina o Boričevcu a na kraju slijedi borba za povrat oduzete imovine Boričevljanina.
U kulturno-glazbenom dijelu nastupili su članovi KUD –a Plješivice iz Zagreba i klapa Komin.
