Hrvatskom nogometu treba pružiti priliku da nas kao prije dva desetljeća u Francuskoj ponovno ujedini u jednu, nogometnu naciju
Gotovo očekivano s obzirom da se derbi igrao u trenutku kada su najmoćniji dužnosnici nogometa klimatizirane svečane tribine zamijenili skučenim zatvorskim ćelijama i u trenutku kada UEFA donosi konačnu presudu za koju dežurni katastrofičari predviđaju da će biti najgora moguća: izbacivanje hrvatske reprezentacije s Europskog prvenstva.
Duboko vjerujem i nadam se da odluka koja stiže za tjedan dana neće biti takva. Hrvatski reprezentativci nisu zaslužili ne pojaviti se u Francuskoj. Bilo bi nepošteno za stolom uzeti izboreno na terenu. Bilo ni nepošteno onemogućiti im da pokušaju ponoviti uspjeh iz te iste Francuske od prije skoro dva desetljeća.
Bez obzira na konačnu odluku, čak i da ne bude nikakve kazne, gorak okus će ostati u ustima. Zašto smo se uopće doveli do ovoga? Zašto strepimo tjednima od konačne odluke nogometnih vladara Europe? Zašto smo dozvolili biti udarna tema utjecajnih svjetskih medija označeni kao društvo koje podržava huliganstvo i nacizam!? Hoćemo li konačno prihvatiti činjenicu da je svastika na Poljudu – iako izolirani incident huligana – posljedica događanja kojima u hrvatskom nogometu svjedočimo godinama?
Možemo li se oduprijeti onom “nogometu” u kojem se nakon domaćih utakmica ne razgovara o rezultatu već o mjestu i broju sudionika u sukobima? Nogometu, u kojem se u prvoj ligi igra za drugo mjesto? Popis huliganstva i nasilja u nogometu i oko nogometa je dug. Kao da Grci nemaju svojih problema dovoljno, hrvatski huligani su ih kamenovali u Zagrebu prije par godina. Lica prestavljenih Grka koji stoje danas pred praznim bankomatima doimaju se bezbrižnim u odnosu na lica njihovih nogometaša u čijem je autobusu završila zapaljena bengalka.
Na utakmice hrvatske reprezentacije jedni političari ne dolaze, drugi dolaze ali “ne vide” sramotne scene i ne razumiju da daju legalitet nečemu s čime je civilizirani svijet davno raskrstio. Međutim, ni jedni ni drugi ne mogu reći “nismo znali”, jer huliganstvo na stadionima i oko njih, ponavljam, nije od jučer. Godinama su političari izbjegavali zamjeriti se skupinama koje su smatrali utjecajnim dijelom biračkog korpusa te političkim mecenama i donatorima. Politički kukavičluk bio je jači od namjere da se “isuši močvara”.
Treba biti pošten i priznati da je pokušaja bilo. Na sjednici Vlade iz siječnja 2009. tadašnji je premijer, najavljujući oštar obračun s huliganstvom, kroz novi Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima rekao: “Poklič -‘Za dom spremni’- nije domoljubni poklič. On je to nekada bio, dok Pavelićev režim nije počeo ubijati ljude druge rase, nacionalnosti i vjere, pa čak i iste nacionalnosti. Pod tim pokličem su ubijani ljudi. Mi u Hrvatskoj želimo razvijati duh suradnje i tolerancije.” Ili možda njihova načela imaju rok trajanja od najviše četiri godine, a politička “principijelnost” se prilagođava od trenutka do trenutka.
Da je bilo drugačije, možda jedan fašistički poklič ne bi bio uzrok nečasnom završetku karijere dobrog i zaslužnog igrača hrvatske reprezentacije. I tada, umjesto da se suoče s problemom i rade na njegovom iskorjenjivanju, hrvatski nogometni gazde su pokušali vladare europskog nogometa uvjeriti da se radi tek o domoljubnom pozdravu iz nama poznate opere. Kao da u UEFI, koja je kao prioritet zadnjih godina navela eliminaciju rasizma, diskriminacije i netolerancije, sjede stručnjaci za klasičnu glazbu, kojima samo još nedostaje glazba hrvatskoga rodnog kraja.
U javnosti dobro primljeno pismo aktualnog premijera čelnicima UEFA-e u pokušaju saniranja štete, iako su to i drugi mogli ili morali učiniti, nije umanjila odgovornost i nemoć i ove Vlade u borbi protiv huligana. Ta borba ne smije biti tek istraga protiv onih koji kroje kapu hrvatskom nogometu na duboko neprihvatljiv predatorski način. Ona mora sadržavati snažnu borbu protiv svakog oblika huliganstva, netrpeljivosti. Ona mora u fokus staviti rad na odgoju mladih.
Mlade ljude propuštamo učiti što je civilizacijski prihvatljivo, što su totalitarizmi, što je rasizam, a što sportsko nadmetanje. Snaga navijačke skupine ne smije se dokazivati mržnjom i uništavanjem svega što je protivničko. Zaboravlja se da riječ protivnik i neprijatelj nemaju isto značenje, a politika u Hrvatskoj ih uči upravo suprotnom.
Nered nije prihvatljivo ponašanje. Tolerancije prema huliganima ne smije biti. Nema kompromisa. U protivnom, mogli bismo se iznenaditi kada se jednog dana nasilje prenese na školu, obitelj, društvo…
Bez obzira na sve, ne bi bilo pošteno da nas izbace. Ali bi bilo pošteno, s kaznom ili bez nje, da nogometni dužnosnici, Hrvatski nogometni savez i političari koji ne shvaćaju da u Europi ne prolazi palanački mentalitet jasno kažu: mi snosimo odgovornost i stvorit ćemo uvjete da se takve stvari više nikada ne ponove.
Hrvatskom nogometu treba pružiti priliku da nas kao prije dva desetljeća u Francuskoj ponovno ujedini u jednu, nogometnu naciju.
Jučerašnji derbi, daje nadu da može i drugačije. Daje nadu da se nogomet igra radi navijača i da konačno umjesto političkih i crnih može i treba puniti samo stupce sportskih kronika.
Izvor: http://dragoprgomet.tumblr.com
