Životna storija Uzeira Srne počela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova obitelj živjela do Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon što se razbuktala najveća svjetska vojna, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojeg je njegova obitelj, pred naletima četničkih jedinica, često morala bježati.
No, jednom prilikom nisu se uspjeli svi spasiti, u vatrenoj stihiji koja je gutala njihovu rodnu kuću zauvijek je ostala zarobljena Uzeirova majka i starija sestra.
“Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući”, priča Uzeir. Uzeirovu ispovijest svake sekunde prekidaju teške suze. Kaže kako je on sa ocem i bratom uspio pobjeći. Otac i stariji brat Safet skrasili su se u Bosanskom Šamcu, dok je njega sudbina odvela u Sarajevo, a odatle u Sloveniju. Nije prošlo mnogo, a Uzeir je ostao i bez oca, koji je smrtno stradao od kuršuma u jednoj šamačkoj ćevabdžinici. “Poslije se pričalo da je metak koji je ubio mog oca doletio preko Save, iz Slavonije. Poginuo je radeći dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i mog brata”, priča Uzeir, koji nikada nije saznao mjesta gdje su mu ukopani roditelji. “Kažu da su majčine ostatke negdje sahrani brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam saznao’, piše portal Slobodna Bosna.
U međuvremenu su Uzeira prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad Uzeira je preuzela jedna obitelj iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc. Na čelu njegove nove obitelji bio je slovenski policajac, koji je Uzeira prihvatio i zavolio kao rođenog sina i nadao se da će on ostati živjeti sa njima.
Međutim, njegov brat Safet nikada nije prestajao tragati za svojim mlađim bratom. Otišao je služiti vojsku u Niš i stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim Uzeirom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, podrijetlom sa istoka Bosne. Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i uspoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc ustvari njegov brat Uzeir! Ali kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugog uvjeravanja.
Uzeir se sa bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, no nije znao ni riječi bosanskog. Pričao je samo na slovenskom, tako da su ga u razredu učitelji posjeli u klupu sa Juzmirom Jusufovićem, kako bi što prije naučio jezik i mogao pratiti nastavu. “On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja”, kaže nam Uzeir. “Poslije je postao ugledan doktor u svome Šamcu.”
Netom nakon što je završio školovanje, Uzeir se odlučio završiti pekarski zanat. “Bio sam stalno gladan. Gledao sam prijatelje koji su dolazili sa kiflama i lepinjama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar.” Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci Srne, među kojima je bio i Zulfo, otac poznate voditeljice FTV Segmedine Srna, pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid. “Od prve sam plaće kupio crne zepe, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio jorgan i na vlak za Sarajevo. Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima, ali su mi mjeseci koje sam proveo sa pokojnim Zulfom, sa Segmedininom obitelji, bili jedni od najljepših u životu.”
Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu, pa je počeo raditi kao težak. Poslije se tek zaposlio u tadašnjoj Velepekari i počeo igrati kao golman u Sarajevu. “Treneri su mi bili Franko Lovrić i Ivica Glavočevič”, prisjeća se Uzeir koji nije dugo ostao u Sarajevu. U Velepekari se upoznao sa inžinjerima Soko Štarka koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu i zaputio se ka Beogradu. Iz nekadašnje jugoslovenske prijestolnice je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači. “Služeći vojsku, branio sam i za tamošnje Jedinstvo”, priča Uzeir. “Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkog Čelika. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici je tih godina bio dobar i ja sam nakon vojske pristao otići u taj klub.”
Međutim, konkurencija je bila žestoka, golmani Čelika bili su Stijović i Vranješ. Uzeir se nije mogao nametnuti, no kao nebrojeno mnogo puta dotada, sudbina se opet uplela i odredila njegov životni put. “Sa Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu sa Neretvom. Njima se povrijedio golman i ja sam branio za Metkovčane. Kada se utakmica završila, tražili su da ostanem ovdje. Ja sam se dvoumio i na kraju se odlučio vratiti u Zenicu, ali kada je Stijoviću propao odlazak u Maribor i kada sam shvatio da ću i dalje biti treći golman, odlučio sam doći u Metković.”
U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata, talentiranog golmana, koji je danas trener u Neretvi. Brak nije potrajao i Uzeir se sa Nadom prijateljski razišao. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put sa Milkom, s kojom ima dva sina, Igora i Darija.
Radio je godinama kao vozač, jedno je vrijeme čak bio i trener Neretve u kojoj je prve nogometne korake napravio njegov sin. “Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talenat”, ponosno govori Uzeir. “Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jednog je dana došao kući i kazao kako mu je školski trener rekao da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku.”Kaže kako je nekadašnji nogometaš Hajduka Ivan Gudelj ipak najzaslužniji za Darijev nogometni uzlet. “Još kao pionira tražili su ga iz Dinama, Zagreba i Varteksa. Varaždinci su imali najbolje uvjete za rad s mladim igračima i ja sam htio da Darijo ide tamo. Međutim, Gudelj ga je odveo u Split i zakazao razgovor s trenerima mladih kategorija.”No, u Splitu nisu bili zainteresirani za mladog Metkovčana, i to iz dva razloga jedan je bilo “nezgodno” ime a drugi to što Uzeir nije imao novaca da podmiti trenere kao bi ga primili u omladinsku školu. “Bile su to ratne godine i ipak se gledalo kako se tko zove, no teže mi je padalo od svega to što su otvoreno tražili novac da Darija prime u Hajduk. Ali on je ipak bio suviše talentiran da bi ga se odrekli i tako je i ostao u Splitu.”
Dok je Darijo trenirao u Splitu, Uzeir je čak išao raditi u Njemačku, kako bi kupio auto kojim bi mogao otići do Splita da pogleda sinovljeve utakmice, ali i da mu osigura nešto novca. “Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: ‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim’.”
U međuvremenu je, za tada sedamnaestogodišnjeg Darija, stigla ponuda AC Milana, vrijedna skoro dva miliona maraka. “Iz kluba su me zvali da odmah potpišem ugovor, kako bi mogli dobiti obeštećenje, ali su mene već tada neki ljudi upozorili da će me pokušati prevariti. Tako je i bilo”, kaže Uzeir, koji je od Hajduka tražio 17 hiljada maraka kojima bi podmirio kredit koji je podigao u banci da bi mogao školovati Darija. “Ljudi iz Hajduka su rekli ‘Nema problema, potpiši i da zaokružimo na 20 hiljada’. Nikada nisam dobio novac, Ivica Šurjak me prevario i nakon nekoliko mjeseci mi kao prosjaku dao deset hiljada i kazao da nikad neću dobiti ostatak’, navodi dalje Slobodna Bosna.
Darijo Srna je danas u ukrajinskom Shakhtaru, ima milionski vrijedan ugovor i kapiten je hrvatske nogometne reprezentacije. No, njegov otac je i dalje čvrsto na zemlji i živi skromno, onako kako je živio i prije nego što je Darijo počeo dobro zarađivati. “Uvijek mu govorim kako se novac čuva kada ga se ima, a ne kada ga nestane”, kaže Uzeir koji svoje umirovljeničke dane mirno broji u Metkoviću.
Ali i dalje traga za svima iz obitelji Srna i pokušava im pomoći da se vrate u rodni kraj, odakle su morali ponovo bježati i u ljeto 1992. godine. “Neke sam našao u ratu u blizini Makarske, bili su tu u nekom kampu, u izbjeglištvu. Radili su u restoranu”, kaže poručujući: “Volim ih sve i sve ih pozdravljam, i živim za taj dan kada ćemo opet svi biti na okupu. Znate, ja sam davno otišao iz Bosne. Ali Bosna nikada nije otišla iz mene.”
Izvor: Slobodna Bosna