Trebaju li politički predstavnici hrvatskih Srba biti nazočni na proslavi Oluje, pitanje je koje se prometnulo kao najvažnije za ovogodišnje proslave u Kninu. Na njihovu dolasku najviše inzistira šef države Ivo Josipović, pa je tako već drugu godinu zaredom pozivao glavne političke aktere hrvatskih Srba, ali od onog glavnog ni ove godine nema odaziva, kao ni prošle.
Možete li zamisliti u Kninu Vojislava Stanimirovića, šefa SDSS-a? On sam sebe ne može ondje zamisliti, to je sigurno. A bome ni njegov partijski sudrug Milorad Pupovac. Taj dvojac, ali i cijeli SDSS, do danas nisu priznali činjenicu, realnost, već inzistiraju na povijesnim krivotvorinama. Inzistiraju na izjednačavanju krivnje, na građanskom ratu, a za agresiju, za pobunu, za okupaciju ne žele ni čuti, a kamoli to izreći. Dovoljno je samo prisjetiti se dodatka za udžbenike iz povijesti za Podunavlje koji je svojedobno radio Tvrtko Jakovina s ekipom, i u kojemu ni traga nije bilo tome tko je agresor, a tko žrtva. Sve je rađeno prema narudžbi SDSS-a, ali je na kraju neslavno propao jer su teze u tom uratku bile činjenično neodržive. No i na tom je primjeru bilo jasno kako SDSS inzistira na povijesnoj neistini! Pitanje je za čije račune?
Treba se samo prisjetiti kako je Pupovac redovito išao na savjetovanje u Beograd kod svog prijatelja Borisa Tadića kad je ovaj bio predsjednik Srbije. Tadić je pak redovito o “Oluji” govorio kao o zločinačkoj operaciji, govorio je o etničkom čišćenju Srba, zalagao se da se zabrani slavljenje Oluje. Pupovac je zacijelo na to složno klimao. Tadić je vjerojatno tako i mislio, ali i tako još više govorio kako bi se dodvorio dijelu birača te na taj način sebi osigurao što veću izbornu bazu. No ni to mu nije pomoglo da se održi, pomeli su ga Tomislav Nikolić i Ivica Dačić. I automatski je u Beogradu nepoželjan postao Pupovac.
Jer Nikolić i ekipa u Hrvatskoj traže novog srpskog igrača koji će igrati za trenutačnu beogradsku vlast. U toj igri kao kandidat nalazi se Veljko Džakula, pobunjeni Srbin iz zapadne Slavonije, jedan od kolovođa pobune, i Pupovčev žestoki politički protivnik. Stoga nije Džakula tek tako ove godine prihvatio Josipovićev poziv.
Teško je vjerovati da se Džakula iskreno pokajao, obratio, da je prihvatio realitete, da priznaje što je stvarno Oluja bila i značila, da prizna odakle su dolazili tenkovi u Hrvatskoj, tko je dizao na bunu Srbe u Hrvatskoj, pa i njega.
Džakulin pohod Kninu na kraju nema veze s Olujom. On Oluju instrumentalizira isključivo u dnevnopolitičke svrhe, kako bi sebe nametnuo kao nekog novog čimbenika na političkoj sceni među hrvatskim Srbima, kao čovjeka koji drukčije misli. Istina, pokušava on to već dulje vrijeme, ali nikako mu ne ide od ruke. Jer i dalje masovno pobjeđuje SDSS, dakako, donedavno uz svesrdnu potporu HDZ-a. Džakula nije postigao još nijedan jači izborni rezultat po kojemu bi on danas postao važan čimbenik. I dalje je ipak politički marginalac.
I zato ponovna Pupovčeva odbijenica Josipoviću dovoljno govori o političkim pozicijama vodstva hrvatskih Srba. Oni će i dalje više osluškivati Beograd, pa i Bruxelles, a ne Zagreb. Pupovac i društvo teško da mogu načiniti obrat u odnosu na Oluju i ukupno na Domovinski rat računajući na sve ono što smo dosad od njih čuli. Iako su čuda moguća, jer je u Hrvatskoj sve postalo moguće.
Džakula se godinama također izrazito negativno osvrtao na Domovinski rat, ali sad pragmatično prihvaća neke realitete kako bi se ipak pokušao dokopati Stanimirovićeve i Pupovčeve pozicije koja daje moć i s koje se upravlja velikim novcima. Pa ako treba i za račun Oluje.
Ukratko, Džakula, Pupovac, Stanimirović i drugi dobrodošli su kao i svi ostali. Ali što vrijedi njihov dolazak ako Oluju iskreno ne slave ili barem uvažavaju? U tom slučaju bolje je da ih nema. [Zvonimir Despot / Večernji list]
