Od svega što se moglo čuti u danima obilježavanja dvadesete obljetnice “Oluje”, najvažnijim mi se čine jedno pitanje i jedan zaključak.
Pitanje je jesu li Amerikanci znali baš sve detalje ili ih je Franjo Tuđman preduhitrio da Hrvatsku skroje po nekom “dejtonskom” šnitu (Plan Z-4)? Zaključak je, pak, da je “Oluja”, u kojoj je Hrvatska početkom avgusta 1995. munjevito, “blitzkriegom”, za svega 84 sata, vratila pod kontrolu Kninsku krajinu, spriječila da Bihać postane nova Srebrenica.
Bezimeno stradanje
Sklapanje istinitog historijskog mozaika od posebnog je značaja za BiH, jer zemlja je još u fazi inertnog i dirigiranog semantičkog haosa; za razliku od Hrvatske, gdje minuli rat nazivaju Domovinskim, rat protiv Bosne još nije dobio svoje ime. Doduše, dali su mu nadimak “nemili događaj”!? A (pogrešna) semantika je, tvrde ispravno lingvisti, u izvoru svakog konflikta. Nasreću, neke greške je moguće popraviti.
Oslobodilačka akcija “Oluja”, kako to tvrde i Amerikanci, spriječila je da Ratko Mladić u Bihaću pobije čak 40.000 ljudi, dakle, pet puta više nego u genocidu u Srebrenici. Toga se ovih dana prisjeća i bivši američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt (Peter Galbraith), koji je o tome u julu 1995. u Vašington slao upozoravajuće depeše.
Zato se Hrvatska, čak ni ona Tuđmanova, ne može nazivati agresorom na BiH, onako kako to govorimo o Srbiji. Ne samo što nije spriječila genocid u Srebrenici, Srbija je lokalnim Srbima osiguravala glavnu vojnu i političku logistiku u ratu protiv BiH. A da nije bilo Hrvatske, možda bi najveća evropska masovna grobnica poslije Drugog svjetskog rata danas bila u Bihaću.
Samo preko zagrebačkog, a ne beogradskog aerodroma, Bosni je, kada je to bilo najpotrebnije, stizala najvažnija pomoć. Bez ikakvog cinizma, aktuelni hrvatski premijer (Zoran Milanović), kao nijedan prije njega, nije bio vikend ratnik u BiH!
Bez obzira što je Bakir Izetbegović “slobodno” prošetao beogradskim sokakom (Knez Mihajlovom), za mnoge Bosance i danas, 20 godina kasnije, nije isto hodati Zagrebom i Beogradom. Iz srbijanske, a ne hrvatske prijestonice, još stižu i Interpolove potjernice protiv onih koji su branili Srebrenicu ili Sarajevo.
Uistinu, “Oluja” je slomila kičmu velikosrpskom projektu, zaustavila rat i omogućila da krenu mirovni pregovori u BiH – do Dejtona; sve ostalo su nijanse. Toliko što se tiče američkog učešća i lingvističke preciznosti!
BiH platila cijenu
No, bilo je i tragičnih grešaka u vezi s “Olujom” kada se radi o hrvatskoj strani. Međunarodni faktor se također nije proslavio, pa se, nakon svega, još posipa pepelom po glavi. Kad je, dakle, riječ o egzodusu 220.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti – to su ljudi koje je nacionalistički Beograd predugo indoktrinirao i politički upotrebljavao. A onda proglasio “poplašenim zečevima” koji bježe. Upravo tako ih je nazvao Slobodan Milošević!
Pripisivati samo Zagrebu njihov ništa manje olujno-ekspresni odlazak iz vlastite domovine, nije puna istina; niti je korisno za pomirenje. Pobjednici su tek bili razbili mit o “nepobjedivosti” svesrpske armade (naoružanog naroda), pa nisu uspjeli odmah zajamčiti njihova građanska prava. Organizatori “balvan revolucije” godinama su, pak, spremali zbjegove vlastitom narodu, da bi na koncu pokušali izjednačiti agresore i branioce. I da bi se pokušali izvući nekažnjeno!
O tome mi je 2010. u intervjuu za “Avaz” govorio prvi američki ambasador u Zagrebu Galbrajt. Pitao sam ga zašto Amerikanci nisu dozvolili da udružene bh. i hrvatske snage u ljeto 1995. godine oslobode Banju Luku i tako konsolidiraju cijeli teritorij BiH. Rekao mi je kako je Vašington strepio da bi se cijela Banja Luka mogla pretvoriti u izbjegličku kolonu i da bi tih 200 do 300 hiljada ljudi region opet gurnulo u “jedno haotično stanje…”
– U jednu ruku, mislili smo, ako Banja Luka padne, to bi bio značajan poraz za fašiste, masovne ubice, imali bismo drugačiji mir u kojem ove dvije kategorije ne bi uzele učešće. Nešto slično kao u Njemačkoj, u kojoj nije dozvoljeno nacistima da budu dio mirovnog procesa – rekao mi je. I priznao da je strah od posljedica neke nove “oluje” pravdu gurnuo u drugi plan.
Žali li danas zbog toga, da Bosna i Hercegovina nije postala normalna zemlja, pitam ovog dobro obaviještenog Amerikanca.
– Čak ni danas nemam odgovor na to pitanje. Mislim da bi krajnji rezultat (rata) u Bosni bio mnogo bolji da su RS, mislim Karadžić i Mladić, bili potpuno poraženi.
Galbrajt mi je pričao i kako su Amerikanci, bez puno kolebanja natjerali Hrvate i Bosance da zaustave vojni pohod na Banju Luku: “Veoma je teško ocjenjivati historiju po principu “šta bi bilo da je bilo”, ali mogu Vam ovdje priznati da mi je od svih stvari koje sam radio u životu taj razgovor između Holbruka i mene i Tuđmana i Šuška najteže pao. Jer, nema sumnje da je taj naš razgovor promijenio tok historije na vrlo značajan način”.
Možda bi Amerikanci dva puta razmislili da su znali da će 20 godina kasnije BiH postati poligon za ruski obračun sa Zapadom u ovom dijelu Evrope!
Piše: Erol Avdović / Dnevni avaz
