Za mjesec dana, 30. lipnja, istječe prva faza prijelaznog razdoblja koje ukupno može trajati sedam godina, u kojem ostale zemlje članice mogu uvesti ograničenja u pristupu svojem tržištu rada za hrvatske radnike, javlja Hina.
To pravo u prve dvije godine odlučilo je iskoristiti 13 zemalja članica (Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Španjolska, Slovenija i Velika Britanija). Te države u načelu traže od hrvatskih radnika da ishode radne dozvole da bi mogli raditi. U ostalim članicama EU-a hrvatski radnici mogu se zapošljavati bez ograničenja od prvog dana članstva.
U drugoj fazi, koja traje tri godine, članice mogu zadržati ograničenja za hrvatske radnike, ali moraju o tom obavjestiti Komisiju. U trećoj, zadnjoj fazi, koja traje dvije godine, države koje su odlučile zadržati ograničenja u drugoj fazi, mogu ih produžiti ako postoji opasnost od ozbiljnih poremaćaja na njihovim tržištima rada. Nakon 30. lipnja 2020. prijelazne mjere se definitivno ukidaju.
U 14 država članica koje su otvorile svoja tržišta rada porast broja hrvatskih radnika bio je vrlo nizak u apsolutnom smislu.
Prema Hininom izvješću, Komisija smatra da će će mobilnost hrvatskih radnika i u budućnosti ostati na niskoj razini te da neće uzrokovati poremećaje na tržištu rada ni u glavnim odredišnim zemljama čak ni ako se ukinu ograničenja.
Međutim, klasična fraza “sve je to relativno”, ovdje dolazi do punog izražaja. Za Europu broj radnika koji će stići iz Hrvatske nije velik, ali za Hrvatsku je golem.
Naime, kako piše Index.hr, prema prognozi Komisije, Hrvatsku bi u razdoblju do 2019. godine moglo napustiti 166 tisuća ljudi prema dosadašnjem režimu u kojem je dio europskog tržišta rada zatvoren za naše radnike, ili 217 tisuća ukoliko se sve zemlje članice 1. srpnja odluče za ukidanje ograničenja.
Priljev hrvatskih radnika nakon pristupanja “bio je usmjeren prema tradicionalnim odredištima, dok je u zemljama koje nisu uvele ograničenja porast broja bio vrlo mali u apsolutnim iznosima. To potvrđuje da na odlazak radnika utječu mnogi faktori pored restrikcija, poput prilika za zapošljavanje, zatim povijesni, kulturni i jezični faktori”, navodi Komisija.
Njemačka i Austrija iako su uvele ograničenja ostale su glavno odredište za hrvatske radnike. Od ukupnog broja u Njemačku je otišlo 68 posto, u Austriju 17 posto. Ti se postoci odnose na stanje iz 2013. godine, dakle na razdoblje prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.
Komisija navodi u izvješću da podaci pokazuju da postoji znakovi povećane mobilnosti iz Hrvatske nakon pristupanju u odnosu na razdoblje prije toga. To je posebno slučaj s državama u kojima je već bio znatan broj Hrvata i prije pristupanja.
Između 2014. i 2015. broj Hrvata u Njemačkoj povećao se za 22.800 ljudi, što je povećanje od 10 posto, u Austriji se broj zaposlenih Hrvata između 2013. i 2014. povećao za dvije tisuće ljudi (povećanje od 10 posto).
U Italiji i Sloveniji broj Hrvata također je porastao nakon pristupanja, ali po sporijoj stopi i nema dokaza o porastu broja zaposlenih.
Komisija navodi da Hrvatska bilježi određeni odljev mladih i visoko obrazovanih radnika, ali da se radi o umjerenom procesu.
Izviješće koje je Komisija objavila poslužit će Vijeću EU-a kao osnova za preispitivanje prijelaznih odredbi, koje se mora provesti prije isteka prve dvogodišnje faze.
