U povodu napisa u srbijanskim medijima o “izvještaju Međunarodne Komisije za Istinu u Jasenovcu (MKIJ)”, priopćenjem se oglasio Hrvatski helsinški odbor. Izvješće prenosimo u cjelosti, bez ikakvih intervencija:
Srbijanski su mediji u subotu 10.03 2012. objavili članke o “izvještaju Međunarodne Komisije za Istinu u Jasenovcu (MKIJ)” koja je kao “nezavisno telo” tvrdila da je u “ovom ustaškom logoru stradalo više od 700 000 Srba, 23 000 Jevreja, 80 000 Roma”. Kako piše B-92, ta MKIJ je u Domu srpske vojske predstavila dvije knjige sa 5. konferencije te “komisije” održane 24. i 25. svibnja 2011. u Banja Luci u Dodikovoj Republici Srpskoj. Knjige su posvećene onome što se navodno dešavalo u jasenovačkom sistemu ustaških logora. Na čelu te “komisije” nalazi se Dr. Srboljub Živanović a su članovi “navodni uglednici iz SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Izraela”.
Iz članka B-92 proizlazi da je istovremeno u Beogradu predstavljena međunarodna deklaracija o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima štampana na osam jezika. Osim navedene brojke o broju ubijenih u Jasenovcu komisija MKIJ tvrdi da je “u logorima za decu stradalo 42791 srpske dece, 5737 romske i 3210 jevrejske dece, uzrasta do 14 godina”. Nadalje, Živanović tvrdi kako su jasenovačke žrtve “izgorele u Pećilijevim pećima u Jasenovcu”, te da su ljudska tijela “kuvana u kazanima, a od njihove ljudske masti dobijan je sapun. Držao sam taj sapun, pomešan s peskom, u ruci, u Smederevu, gde su ga Nemci delili preko Crvenog krsta”.
Najšokantnija je tvrdnja profesora Živanovića “Na jednom sastanku u Njujorku saopštio sam da smo došli do imena 371 katoličkog sveštenika koji su klali, ubijali, mučili, silovali žrtve i činili svakojaka druga zverstva. Tada mi je čuveni američki naučnik Majkl Bernbaum, koji je bio i u komisiji za istraživanje genocida u Ruandi, rekao da se u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji ništa ne radi, pošto oni imaju imena 1.400 katoličkih sveštenika, nesumnjivih počinilaca zločina. U ovom trenutku MKIJ je utvrdila da je 1.371 katolički sveštenik činio grozne, prosto neverovatne zločine u NDH. Ako se zna da ih je bilo oko 2.000, to znači da su od tri katolička sveštenika dvojica bili koljači. A gotovo svi su bili pripadnici franjevačkog reda.”
Činjenice ipak govore drugačije. Hrvatski franjevački provincijali već su 12. lipnja 1941. zaključili da franjevci ne mogu biti članovi ustaškog pokreta. Pismo s tom odlukom osnaženo je uputom generalne uprave franjevačkog rada ( iz Rima) koja je 24. srpnja 1941. upućena franjevačkim zajednicama u NDH. U njoj se franjevcima brani ne samo članstvo u ustaškom pokretu nego i svaka politička djelatnost. Napose se napominje da franjevci “ne smije imati nikakvog udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanje Hrvata, u dosadašnjim srpskim naseljima”. Dosljedno tomu franjevcima se brani sudjelovanje u “odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima”, primanje na dar otetog srpskog ili židovskog vlasništva, te udjel “u nasilnom i masivnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru”, što je pretpostavljalo također i zabranjeno preuzimanje pravoslavnih župa. Naprotiv, ovom su uputom franjevci bili upućeni da kod vlasti zagovaraju odustajanje od osvete i progona nevinih, te da “oprezno i skrovito i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe”. Za ove su upute pored hrvatskih franjevačkih provincijala posebno zaslužni bili fra Vitomir Jeličić, profesor prava na rimskom Antonijanumu i fra Dominik Mandić, tada generalni ekonom franjevačkog reda, obojica u Rimu.
Da su se franjevci doista držali ovih pravila vidi se i iz sljedećih detalja: “Rijetki neosporni zločinci među svećenicima-ustašama, kakav je bio fra Tomislav Filipović izloženi su sankcijama. Definitorij franjevačke provincije Bosne Srebne otpustio je Filipovića iz franjevačkoga reda (svibanj, 1942.) nakon što je utvrđeno da je samovoljno preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj postrojbi što je ju veljači 1942. počinila zločine na Srbima u tri sela blizu Banja Luke. Definitorij nije mogao utvrditi je li Filipović osobno sudjelovao u ubijanju (držalo se da čak i nije), ali sama činjenica da je bez prinude bio na mjestu zločina bila je dovoljna da se zaključi kako je svojim “prisustvom prouzrokovao javnu sablazan i nanio ogromnu štetu ugledu Provincije”.” (Svjetlo riječi, ožujak 2012.).
HHO smatra svojom moralnom obvezom upozoriti hrvatsku javnost na ono što se događa oko nas, u našem susjedstvu a što može imati nesagledive posljedice za međusobno razumjevanje i dobrosusjedsku suradnju država i naroda u regiji. Istina i međusobno poštivanje je jedini put koji vodi u budućnost, u suradnju pojedinaca naroda i država utemeljenu na ideji vladavine prava, utemeljenu na ideji i praksi ljudskih prava.
Upravo stoga ne želimo se spuštati na nivo Živanovića i družine. Njihove tvrdnje plod su bolesne zlonamjerne mržnje. One su samo nastavak pisanja o ustaškom režimu tijekom jugoslavensko komunističkog režima. Kroz sve te natpise od 1945. do danas provlači se teza o genocidnosti hrvatskog naroda. Ovakvo djelovanje Živanovića i MKIJ predstavlja ozbiljnu indiciju da stanoviti krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj pripremaju teren za nove regionalne sukobe i stvaraju za njega “osvetnički okvir”. Kad bi smo prihvatili raspravu o genocidnosti, koliko nam je poznato, do danas postoji samo jedna presuda o genocidu, a to je presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu koji govori o genocidu što su ga počinili srpski vojnici u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima u Srebrenici. No, mi ne želimo sudjelovati u stigmatizaciji nijednog naroda, niti u produbljivanju mržnje između Hrvata i Srba što bi samo moglo pripremiti teren za nove ratne sukobe.
Izvršni odbor HHO-a na sjednici koja će se održati koncem tjedna predložit će Saboru, Vladi i drugim političkim, društvenim, kulturnim i religijskim institucijama konkretne mjere za suzbijanje širenja ove opasne mržnje.
Hrvatski helsinški odbor
Ivan Zvonimir Čičak,
predsjednik
