Jednom kad Hrvati izbore svoje mjesto pod trokutastim suncem, kad izgrade kuću sjajnog pročelja u dvorištu omeđenom zvijezdama, mogli bi ostati u sobama oronulih zidova
Piše: Berislav JURIČ
Opet, po tko zna koji put, pitanje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini izvučeno je na stolove. Prebrojani ikesvi ispred imena Željka Komšića opet su pokazali kako Hrvatima člana Predsjedništva biraju drugi. Nije baš da nitko od Hrvata nije glasovao za predstavnika SDP-a, ali ih je velika većina željela nekoga s čistim hrvatskim predznakom u jednoj od tri fotelje.
Hrvatski iksevi rasuti su po ostalim kandidatima, a čak i da su svi glasovali za jednog od ponuđenih kandidata, opet bi bilo isto. Ni matematika nije na strani Hrvata i hrvatski glas nejak je u Bosni i Hercegovini.
No, ostaje pitanje jesu li se Hrvati ranije trebali poigrati matematikom umjesto ispraznom retorikom. Nakon što su prvi put zakukali kako je Komšić nepravedno zasjeo u fotelju ispod Brozova portreta, potrošili su četiri godine na međusobno laktanje potpuno svjesni da će se u kutijama opet naći puno više ikesva za predstavnika koji je postao simbol hrvatske nemoći u BiH.
No, hrvatske stranke laktale su se većim hrvatstvom, poštenjem, iskrenošću, manjim brojem optužnica i većim brojem predizbornih plakata. Ugroženost se vješto skupljala u klupko do novih izbora kako bi se opet rasplelo i otvorilo, ionako nikad zatvorene, oči Hrvatima o stanju u kojem se nalaze.
U četiri godine nije se napravio niti jedan korak naprijed. Hrvati su nemoćni, a njihov položaj u državi dotukao je sve druge vrijednosti. Medij na hrvatskom jeziku priključen je na aparate tek toliko da se na ekranu može postaviti natpis o sramoti hrvatskih političara.
Umjesto poticaja za stvaranje, koji bi onda taj predznak uspjeli dignuti na ponos i kao dokaz da se barem kulturom mogu izjednačiti s drugima, hrvatska kultura grebala je mrvice s dna.
U kulturu se ulagalo tek toliko da se mogu pohvaliti gostovanjima drugih umjetnika, dok su umjetnici s hrvatskim predznakom dovedeni na rub. Upravo zato jer im se stavio predznak, pa su kao umjetnici ugroženog naroda kao po pravilu i čudnoj strategiji morali biti dovedeni na dno.
Popustili su Hrvati pred preglasavanjem sve druge stvari. Ugroženi, propustili su priliku biti snažni za druge stvari. Zanemarili su medije, zatamnili kazališta, zaboravili film.
Ostavili su samo da se ganga tu i tamo začuje iz starih grla, prepuštajući mladim grlima da pjevaju neke druge pjesme. Nekoliko časopisa i nekoliko festivala, koji moraju biti opet podobni, čini temelj kulture naroda koji tvrdi kako je oduvijek tu. Toliko mlako da će, čekajući novi cuklus od četiri godine ne ulagajući u sve vrijedno što imaju, izblijediti i to malo. I nestati.
Jednom kad Hrvati izbore svoje mjesto pod trokutastim suncem, kad izgrade kuću sjajnog pročelja u dvorištu omeđenom zvijezdama, mogli bi ostati u sobama oronulih zidova.
bitno.ba
