U četvrtak 20. travnja u 18 sati u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, održat će se predstavljanje knjige dr. sc. Dinka Šokčevića Hrvatska – od stoljeća 7. do danas (Durieux i Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj, Zagreb, 2016.).
Predstavljanje organiziraju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut Balassi – Mađarski institut u Zagrebu, Izdavačka tvrtka Durieux i Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj.
Uvodnu riječ će uputiti predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, a prigodne riječi održat će i József Zoltán Magyar, veleposlanik Mađarske u Hrvatskoj i doc. dr. sc. Iva Hraste Sočo, pomoćnica ministrice kulture.
O knjizi će govoriti: urednik Velimir Visković, recenzenti dr. sc. Damir Karbić i dr. sc. Stjepan Matković te autor dr. sc. Dinko Šokčević, ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu.
Evo što su o knjizi Hrvatska – od stoljeća 7. do danas napisali recenzenti:
IZ RECENZIJE DR. SC. DAMIRA KARBIĆA:
Rukopis dr. sc. Dinka Šokčevića prikazuje povijest Hrvata i Hrvatske od najranijih vremena do suvremenog razdoblja. Riječ je o preradi autorovog djela izvorno objavljenog kao prva cjelovita sinteza povijesti Hrvata na mađarskom jeziku za potrebe mađarske znanstvene i šire javnosti. Time je u velikoj mjeri definiran i okvir same knjige te se hrvatska povijest kroz nju dosljedno promatra kroz prizmu međusobnih hrvatsko-mađarskih odnosa. Ipak, treba naglasiti da se ovdje ne radi samo o tome nego o istinski originalnom prikazu čitave hrvatske povijesti, pri čemu važnu ulogu igra činjenica da su Hrvati i Mađari velik dio svoje povijesti proveli u zajedničkoj državnoj zajednici (Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, 1102.-1918.). Iz tog se razloga hrvatska povijest teško i može ispravno razumjeti bez uzimanja u obzir razvoja u susjednoj zemlji, kao i bez uzimanja u obzir mišljenja susjedne historiografije. Nažalost, u tom smislu obje historiografije u velikoj su mjeri, najvećim dijelom zbog jezične barijere i nepoznavanja hrvatskog jezika u Mađarskoj i mađarskog u Hrvatskoj, nedovoljno upoznate s međusobnim dostignućima (iako je situacija nešto bolja u slučaju mađarske historiografije u odnosu na stanje u hrvatskoj). Također, važno je napomenuti i da obje historiografije imaju naslijeđenu historiografsku tradiciju, u najvećoj mjeri utemeljenu na sad već zastarjelim pogledima 19. st. kada je zbog međusobnih političkih sukoba mađarska historiografija pokušavala elemente hrvatske državnosti koji su postojali kroz povijest što više umanjiti (ili uopće ne primijetiti), a hrvatska historiografija prenaglasiti, umanjujući sa svoje strane one elemente koji su govorili o elementima mađarskog više ili manje izravnog utjecaja na Hrvatsku.
Sam autor zapravo je jedna od rijetkih osoba koja je sposobna premostiti sve te razlike, kako na lingvističkoj razini, tako i samom činjenicom da je istovremeno punopravni predstavnik obiju nacionalnih historiografija i nacionalnih entiteta (kao Hrvat iz Mađarske, koji se školovao i u Mađarskoj i u Hrvatskoj te djeluje u obje zemlje kao povjesničar-istraživač i sveučilišni profesor koji je predavao hrvatsku povijest u Mađarskoj i mađarsku u Hrvatskoj). Iz tog razloga, pogled koji autor na hrvatsku povijest donosi (a i hrvatsko-mađarske odnose i njihovo povijesno koegzistiranje u dugom razdoblju, od dolaska Mađara u današnju domovinu preko razdoblja zajedničke državne zajednice do vremena uglavnom prijateljskih odnosa dvaju susjednih i kulturno izrazito srodnih naroda nakon njezinog raspada 1918. godine) izrazito je različit od pogleda većine ostalih autora koji se njom bave, a po mom osobnom mišljenju i puno objektivniji. Zbog širine predmeta kojim se bavi, a i limitiranosti prostora koji mu je bio na raspolaganju za obradu teme, knjiga se morala u prvom redu koncentrirati na događajnicu i političku povijest, ali to nipošto ne pokriva njezin sklop. U knjizi su, iako također ukratko, ipak na dovoljno informativan i poticajan način obrađena i pitanja društvene, gospodarske i kulturne povijesti te se pred čitatelja donosi sveobuhvatan prikaz hrvatskog povijesnog razvoja od kasne antike i srednjeg vijeka do najnovijeg razdoblja.
Radi se o praktički unikatnom djelu, koje unatoč svom sintetskom karakteru, mnoga pitanja postavlja u potpuno novom svijetlu i omogućava dalji razvoj znanstvene diskusije, kako u hrvatskoj, tako i u mađarskoj historiografiji. Iz navedenih razloga, izdavanje djela je ne samo opravdano, nego i izuzetno potrebno radi daljeg pozitivnog razvijanja odnosa između Hrvatske i Mađarske, Hrvata i Mađara.
Monografija Dinka Šokčevića Hrvatska od stoljeća 7. do naših dana predstavlja izuzetno značajan doprinos kako hrvatskoj i mađarskoj, tako i međunarodnoj znanstvenoj misli te u potpunosti podržavam njegovo objavljivanje.
IZ RECENZIJE DR. SC. STJEPANA MATKOVIĆA
Rukopis dr. sc. Dinka Šokčevića propituje povijest Hrvatske na do sada jedinstven način, problematizirajući naročito hrvatske-mađarske odnose u razdoblju od srednjovjekovlja, odnosno pojava Hrvata, kao i Mađara na prostorima ovog dijela Europe, do sloma komunističkih sustava i postizanja suvremene državnosti. Ovdje je riječ o znatno prerađenom i dopunjenom izdanju autorovog djela koje je izvorno objavljeno na mađarskom jeziku.
U poglavlju Hrvati i Mađari u HabsburŠkoj Monarhiji 1849.-1918. doneseni su brojni podatci i nove intepretacije o tom važnom vremenskom segmentu za povijest obaju naroda, kad oni izlaze iz razdoblja staleški ustrojenog društva i započinju se snalaziti u sklopu modernih građanskih društava pod habsburškom dinastijom. Kao i u ranijim poglavljima, autor i ovdje komparativno prati povijesne procese ispitujući kvalitetu hrvatsko-mađarskih odnosa prema uvriježenoj kronološkoj podjeli na razdoblje neoapsolutizma, obnove ustavnosti i nagodbenog vremena. Prema njegovim istraživanjima upravo u tom vremenu ističe se obostrani povratak zapadnoeuropskom modelu razvoja, čime je konačno bio prevladan pritisak izazvan povijesnim prodorom Osmanskog Carstva u srednju i jugoistočnu Europu koji je izazvao dubinske promjene u sastavu stanovništva i utjecao na njihov razvitak.
Iduće poglavlje odnosi se proučavanje međuratnog razdoblja s naglaskom na proučavanje stanja u prvoj jugoslavenskoj državi. U uvodnom dijelu raspravlja se o genezi jugoslavenskog pokreta kod Hrvata i piše o razlozima traženja rješenja izvan sklopa Habsburške Monarhije. Autor pokazuje da su prijelomne promjene iz 1918. još više zaoštrile nacionalne suprotnosti, ovoga puta između dvaju najbrojnih naroda Kraljevine SHS/Jugoslavije, čime je otpočetka te tvorbe naviješten konfliktni značaja odnosa između Hrvata i Srba. S druge se strane nalazila poslijetrianonska Mađarska koja je kao jedan od ratnih gubitnika zauzimala znatno slabiji položaj u odnosu na ranija razdoblja.
Treće poglavlje bavi se Hrvatskom u Drugome svjetskom ratu. I u ovom dijelu je autor ukazao na genezu pojava koje su u ovom slučaju obilježile ratna zbivanja. Pri tome je vrlo vrijedno njegovo analiziranje mađarskih vanjskopolitičkih dokumenata u pogledu hrvatskog pitanja, o čemu do sada nismo znali gotovo ništa. U vezi osnivanja Nezavisne Države Hrvatske i njenog položaja donosi originalno mišljenje da je ona usporediva s položajem Slovačke zbog toga što obje nisu imale pravo nezavisnog odlučivanja. Na taj su način obje bile u nepovoljnijem statusu o odnosu na već otprije postojeće države u sustavu Sila osovina kao što su bili Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Autor zatim ističe nositelje pokreta otpora prema ustaškom režimu i navodi zašto je onaj partizanski imao na kraju najviše uspjeha u toj borbi koja je okončana obnovom Jugoslavije i uvođenjem komunizma.
Posljednje poglavlje naslovljeno je Samostalna Hrvatska i prema autoru teško se može govoriti o primjeni načela vremenske distance koja je neophodna povjesničarima za što pouzdaniju analizu povijesnih pojava. Zastupa mišljenje da se prema Hrvatskoj i dalje primjenjuju negativni stereotipi koji nemaju uporišta u povijesnoj zbilji, što bi trebalo potvrditi važnost poslanstva povjesničara i u suvremenosti, kad je riječ o ispravljanju iskrivljenih pogleda. To je naročito vidljivo u sagledavanju raspadanja jugoslavenske države, stvaranja neovisne Hrvatske i njenog daljnjeg pozicioniranja na političkoj karti Europe. Autor raščlanjuje tranzicijski put Hrvatske iz socijalističko samoupravnog u kapitalističko demokratsko društvo koje je obilježeno pobunom krajiških Srba i davanjem otvorene potpore srbijanskog vodstva njihovoj težnji za odvajanjem iz Hrvatske. Vrlo su korisne autorove opaske na komentare koji su se pojavili u mađarskoj javnosti na problem raspada Jugoslavije, gdje, primjerice, argumentirano pobija tvrdnje da su Srbi 1990-ih doživjeli vlastiti Trianon. Završni dio poglavlja upućuju na proces hrvatskog pristupanja Europskoj uniji. Pri tomu autor primjećuje u maniri standardnog povjesničara, koji propituje šire okolnosti, da je ulazak nastupio u razdoblju sve izraženije krize Unije.
Na kraju rukopisa autor donosi izdvojeno poglavlje – kratku povijest Hrvata u Mađarskoj – koje čitatelju omogućuje da dobije ključne obavijesti o toj zajednici koja je s demokratizacijom tamošnjeg društva stekla povoljniji položaj, ali je i dalje izložena asimilacijskim procesima.
Prikazom hrvatske povijesti u kontekstu njenih dugotrajnih spona s Mađarima, kao jednim od susjednih naroda, dobiven je originalan uvid u poznavanje važnog dijela minulih vremena. Iz aspekta izvornosti autor nas upoznaje s rezultatima mađarske historiografije i podacima iz tamošnjih izvora koji su do sada bili ili neotkriveni, ili vrlo površno korišteni u hrvatskoj povijesnoj znanosti i time omogućava čitateljima da steknu znatno pouzdaniju ocjenu o kvaliteti hrvatsko-mađarskih odnosa. Podaci koje iznosi u svom djelu otklanjaju pojedine pogrješke vidljive u mnogim sintetičkim radovima hrvatske historiografije. Na taj je način autoru uspjelo da ispuni zadaću isticanja uzajamnih veza i zajedničkih interesa između Hrvata i Mađara koji su imali vrlo bogatu povijest. Pristup temi odlikuje se autorskom jasnoćom stila, preciznim izražavanjem i znanstvenom akribičnošću. Ovim djelom potvrdio je reputaciju koju je već stekao ranijim radovima o stereotipima prema drugoj strani koji su prevladavali kod obaju narodima.
Rukopis je s obzirom na ponuđene odgovore na postavljena pitanja, korištenu literaturu i gradivo, kao i metodologiju istraživanja, prvenstveno namijenjen povjesničarima, ali je sadržajno zanimljiv i istraživačima iz drugih društvenih i humanističkih područja koji se zanimaju za hrvatsko-mađarske odnose. Objavljivanje ovoga djela pomoći će hrvatskoj historiografiji u sustavnijem sagledavanju pitanja hrvatsko-mađarskih odnosa. Monografija predstavlja važan znanstveni doprinos po svojoj tematskoj usmjerenosti i utemeljenim interpretacijama u historiografskoj produkciji o cjelovitoj povijesti hrvatsko-mađarskih odnosa. Riječ je o originalnom istraživačkom rezultatu koji svojim argumentiranim pristupom potiče na daljnje proučavanje ove povijesno iznimno relevantne teme.
