Američke i druge snage NATO saveza napale su 7. listopada 2001. ekstremiste al-Qaide i njihove saveznike talibane, ni mjesec dana nakon terorističkih napada od 11. rujna. U toj vojnoj akciji talibani su zbačeni s vlasti. Ali sukob koji je početo prije deset godina toliko obećavajući još je uvijek u tijeku – postavši najduži rat u američkoj povijesti.
Malo je tko očekivao da će talibanska vlada u Afganistanu pasti tako brzo kao što se to dogodilo prije deset godina. Ali isto je tako iznenađujuće da se snage NATO saveza još uvijek bore protiv talibanski pobunjenika i al-Qaide deset godina kasnije. Krajem 2001. godine afganistanske snage, potpomognute američkom kampanjom bombardiranja, izbacile su talibane iz Kabula. Ali tad su se čelnici talibana i al-Qaide sklonili u planine Tora Bore, pobjegli u Pakistan i borbe se neprestano vode sve otada.
Kritičari okrivljuju za taj bijeg nedostatan broj savezničkih vojnika u zemlji – kritika koju i sam NATO shvaća. “Bilo je niz pogrešaka koje su počinjene tijekom godina, posebice prije 2009. godine. Rekao bih da je prva bila podcjenjivanje talibana jer smo bili zaslijepljeni uspjehom koji smo postigli 2001. i 2002. Nismo uputili dovoljno vojnika u tu zemlju” – kaže general Carsten Jacobsen, glasnogovornik međunarodnih snaga.
Bez dovoljno savezničkih vojnika da ih zaustave, talibanski borci su počeli upadati natrag u Afganistan i zauzimati teritorij. NATO snage mogle su učiniti vrlo malo, osim čekati i promatrati. Godine 2003. Sjedinjene su Države prebacile svoj pozor na novi rat – u Iraku. I tu je također došlo do problema, nakon početnog uspjeha američke su snage usvojile taktiku borbe protiv pobunjenika…Izgledalo je da to funkcionira.
NATO-ove Međunarodne snage za pomoć u održavanju sigurnosti u Afganistanu – ISAF – to su uočile. “U Iraku su naučene lekcije. Prave su lekcije naučene u Iraku i u biti postajalo je vrlo jasno do kraja 2008. i kroz 2009. da se nešto mora učiniti a da se istovremeno izgrade snage sigurnosti” – kaže glasnogovornik NATO-a general Carsten Jacobson.
Kao dodatak tome američki predsjednik Barack Obama preusmjerio je svoj pozor na Afganistan. Dodatni broj vojnika stigao je 2009. godine. A pojačala se i izgradnja afganistanskih snaga sigurnosti, zajedno s agresivnim programom korištenja bespilotnih letjelica protiv pobunjeničkih skloništa u pakistanskom pograničnom području.
Tijekom posjeta Afganistanu, prije napuštanja dužnosti, američki zapovjednik Združenog stožera svih rodova vojske admiral Mike Mullen je poručio sljedeće. “Neprijateljima Afganistana i onima koji ne traže ništa drugo nego da napadaju našu koaliciju naneseni su tijekom prošle godine teški udarci. Izgurani su iz svojih utočišta. Onemogućen im je utjecaj na lokalno stanovništvo. Proganjani su i lovljeni. Deseci njihovih čelnika su ubijeni”.
Ali u istom govoru admiral Mullen je rekao da su postignuti uspjesi vrlo krhki i mogu biti poništeni. Pobunjenici se sad koncentriraju na spektakularne napade, automobilima bombama i atentatima. Međutim, postoje i neka nastojanja prema postizanju rješenja pregovorima. Objašnjava general Jacobson. “Mir ne sklapate sa svojim prijateljima, mir sklapate sa svojim neprijateljima. I naposljetku, mir se mora sklopiti s onima koji su imali razloga za pobunu, da uzmu oružje u ruke i da se bore protiv razvoja Afganistana”.
Nekoliko savezničkih zemalja članica NATO-a koje imaju vojnike u Afganistanu, namjeravaju okončati borbenu ulogu u toj zemlji do 2014. godine. Dotad borbe se nastavljaju i Afganistan ostaje zemlja u ratu.
Izvor: Glas Amerike
