Danas, barem u samoj Hrvatskoj postoji kakav-takav konsenzus o karakteru vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Najveću zaslugu za to ima Haaški sud koji je pravomoćno oslobodio optužbi generale Antu Gotovinu i Mladena markača. No, borba za prihvaćanje “Oluje” kao legitimne operacije nije bila laka. Radi podsjećanja na vrijeme kada se ona vodila, donosimo članak vojnog analitičara Frana Višnara objavljen u Vjesniku od 4. kolovoza 2001. godine, u povodu 6. godišnjice “Oluje”:
Kruna Domovinskog rata svakako je operacija “Oluja”. No, i šest godina nakon tog događaja, Hrvatska je prisiljena dokazivati oslobodilački karakter svoje borbe i suprotstavljati se i neargumentiranim tvrdnjama haaškog tužiteljstva i njegovim zahtjevima, kojima kao da nema kraja.
I kod nas postoje uporna revizionistička “istraživanja” koja pokušavaju sasvim drukčije prikazati završnicu Domovinskog rata. Jedna od takvih tvrdnji jest ponavljanje da su Amerikanci pripremili “Oluju” i da bez njihove pomoći Hrvatska ne bi mogla izvesti munjevitu operaciju.
“Oluju” su u cijelosti osmislili mlađi časnici Hrvatske vojske (po godinama, ne po činu), zamislivši da se na području izduženom poput kifle izvede zračno-kopnena bitka po uzoru na izraelsku kampanju u Libanonu 1982. godine, s tom razlikom da se u Hrvatskoj ratni sukob nije smio otegnuti na puna tri mjeseca (što se dogodilo Izraelcima), nego je sve moralo biti završeno za tri do pet dana.
U hrvatskim oružanim snagama nekoliko je viših časnika teorijski shvaćalo što je to suvremena zračno-kopnena bitka, a osobito je bilo dragocjeno znanje i stručnost Davora Domazeta. Ključno u “Oluji” bilo je da se takva masovna operacija izvodi i na bojišnici i po dubini teritorija koji je kontrolirao protivnik. A on nije bio ni bez oružja niti nespreman.
Pobunjeni su Srbi u Hrvatskoj, uz podršku Radovana Karadžića i Beograda, izgradili jaka uporišta, dobili pojačanja u teškom naoružanju i školovanim srpskim oficirima. Američka je strana stoga omogućila Hrvatskoj, u Zagrebu, obrazovanje dijela časničkih kadrova, uz pomoć umirovljenih američkih generala. Dakako, Domazetu i njegovim suradnicima američki časnici (većina je sudjelovala u “Pustinjskoj oluji” ) nisu morali mnogo objašnjavati niti im popunjavati rupe u znanju.
Jednako kao za Izraelce u tzv. Fatah-landu na jugu Libanona i u čitavoj dolini Bekaa (koju su kontrolirali Sirijci), za uspjeh “Oluje” bile su važne realne obavještajne informacije. Njih Hrvatska nije dobila na pladnju od Sjedinjenih Država nego vlastitim, vrlo organiziranim obavještajnim naporima. Tu su značajnu ulogu odigrale bespilotne letjelice koje su stalno zujale iznad srpskih položaja i u realnom vremenu snimale sve što je bilo zanimljivo s vojnog stanovišta.
Politički, Hrvatskoj su u ljeto 1995. u prilog išle i američke namjere da se zaustavi pad Bihaća po svaku cijenu. Washington se zato prešutno složio da se “Oluja” provede, ali pod uvjetom da sve traje kratko. Hrvatskoj je to savršeno odgovaralo, jer se samo munjevitim udarom mogla poraziti srpska strategija “realne prijetnje” – raketiranje i bombardiranje hrvatskih gradova u ime odmazde (što je i demonstrirano nakon “Bljeska”, uključujući i Zagreb).
Da bi sve išlo kako treba, već u prvom satu “Oluje” hrvatsko je ratno zrakoplovstvo, te dalekometno topništvo na terenu, razorilo glavne srpske komunikacijske centre i uništilo nekoliko vrlo važnih zapovjednih mjesta širom tzv. krajine. Primjerice, zračnu bazu u Udbini i instalacije na Ćelavcu uspješno su napali hrvatski piloti, a ne američki lovci, kako kod nas tvrde isti oni koji su godinama dokazivali da će, zbog općeg napada na “krajinu”, hrvatska strana imati 2000 do 3000 mrtvih i 10.000 do 12.000 ranjenih, nazivajući čitavu operaciju simbolično i ironično “Pinokio” (po drvenom lutku koji želi biti nešto što ne može i kojem raste nos kad laže).
S obzirom na širinu i razmjere akcija u “Oluji”, ukupni hrvatski ljudski i materijalni gubici bili su minimalni, osobito kada se uzmu u obzir rezultati kratkotrajnog rata koji je mnoge iznenadio (i kod nas i u svijetu, a najviše u Beogradu, gdje je i Slobodan Milošević gorko primijetio da “oni u krajini nisu ni jedan položaj mogli držati duže od pola sata”). Srpska strana nije bila dorasla ni u elektronskom niti u vojnom propagandnom ratovanju: posebne hrvatske radio-postrojbe čitavo su se vrijeme ubacivale, kako u srpske rutinske komunikacije, tako i u radio-programe Petrinje, Prijedora i sl.
Za 72 sata “Oluja” je savršeno provedena. Otpalo je dugotrajno, iscrpljujuće i skupo pozicijsko ratovanje, a hrvatski gradovi, koji su se od 1991. nalazili u dometu srpskih topova i raketa, konačno su mogli odahnuti.
Rat su od početka do kraja riješili odlično pripremljeni i vođeni hrvatski vojnici, bitkom licem u lice, a ne udari američkih lovaca-bombardera F-16 i F-15, kao ni CIA-ina predviđanja.
Ipak, u tjednima nakon “Oluje” nije sve prošlo bez mračne strane. Umjesto da se kod kuće odmah kazne svi koji su bez ikakve potrebe uzimali pravdu u svoje ruke, osjetljive stvari su zataškavane ili prikrivane, pa sada doživljavamo da o tome odlučuju stranci, propisujući pravila igre koju su prihvatile i bivše i sadašnje hrvatske vlasti.
Malo je naroda koji su na tako učinkovit način pobijedili u ratu. Stoga se optužnice iz Haaga u Hrvatskoj dočekuju kao nepravedne. Što se pak tiče “Oluje”, da nje nije bilo, ne bi bilo ni sporazuma u Daytonu na kojem i Amerikanci i Zapad grade svoju sigurnosnu arhitekturu na prostoru bivše Jugoslavije.
Fran Višnar / Vjesnik, 4. kolovoza 2001.
