Nakon informacije da je Valentin Inzko najavio suspenziju odluke Središnjeg izbornog povjerenstva, pa onda demantija te informacije te na koncu demantija toda demantija, u kojem se navode izjave triju svjedoka i tonski zapis, koji potvrđuje da je Inzko suspenziju ipak najavio, na lik i djelo aktualnog visokog predstavnika osvrnuo se kolumnist “Nezavisnih novina” Dragan Jerinić. Ovdje donosimo njegovu kolumnu, u ponešto skraćenom obliku:
“Prljavo igra ovaj Valentin Inzko. Nedobronamjerno, jednostrano procjenjuje stanje u BiH i pokazuje snagu Srbima i Hrvatima izvirujući preko ramena nekoliko nižerangiranih službenika State Departmenta koji su mu nedavno dali načelnu podršku u Washingtonu.
Istih tipova do kojih može dobaciti i bošnjački lider Zlatko Lagumdžija, od kojih je i dobio suglasnost da formira platformašku vladu Federacije i da bukvalno na prevaru otjera HDZ-ove u oporbu, u kojoj sada te dvije hrvatske nacionalne stranke vrte priču od sabora do treće federalne jedinice.
I laže ovaj Valentin Inzko. Prvo je rekao na predavanju u američkom Institutu za mir kako će poništiti svoju odluku kojom je priznao falsificirano i neustavno glasovanje u Domu naroda FBiH u režiji SDP-ovih platformaša, a kad se vratio u Sarajevo, čvrsto je obećao kako odluka ostaje na snazi.
Ali, postoje svjedoci, ozbiljni ljudi, poput veleposlanika Mitra Kujundžića i političkog analitičara Obrada Kesića, koji su rekli što su čuli. Oni su ga odmah demantirali postoji i tonski zapis na web stranici Instituta.
Slagao je kako nije iz Bruxelles dobio nikakve smjernice kojima bi trebalo, nakon dva mjeseca ustavnog nasilja, političke procese oko formiranja vlasati vratiti u parlamentarne okvire prvo Federacije, a onda i BiH, naravno, poništavanjem odluke o kojoj je pričao u Washingtonu. I sve je to otkriveno nakon što mu je Chetrine Ashton u zgradi OHR-a prošlog tjedna očitala lekciju da se od njega prvenstveno očekuje da u BiH, a u ime Europske unije, promovira lijepo, diplomatsko, uljudno ponašanje i da afirmira razgovor, dogovor lokalnih lidera, a ne da bude udarna pesnica samo jedne, bošnjačke politike, koja snagu još pokušava crpiti iz bonnskih ovlasti. (…)
Takav stav Inzko je zauzeo od početka svog mandata, a postao je vidljiviji nakon što je Lagumdžijin SDP u postizborno formiranje vlasti ušao sa pričom o građanskoj Federaciji, koja ne poznaje konstitutivnost naroda koju je u ustave entiteta ugurao Inzkov zemljak i prethodnik Wolfgang Petritsch, a podebljao izbornim klauzulama Amerikanac Robert Berry i po kojima su Hrvati, kao malobrojniji, nasilno prevedeni u nacionalnu manjinu. Ravnopravnost su koliko-toliko zadržali na državnoj razini pa se i njihova politika prethodnih godina svodila na šuti i trpi, može i gore.
Tek nakon što je SDP drugi put na izborima izgurao bošnjačkim glasovima Željka Komšića u Predsjedništvo kao hrvatskog člana, kojih je dobio više i od Bakira Izetbegovića, HDZ-ovi lideri su počeli svoj problem internacionalizirati, jer su vidjeli da samo tako možda mogu zaustaviti politiku majorizacije koja se godinama provodi u, navodno, zajedničkom entitetu.
Donekle su i uspjeli dobivši podršku demokršćanskih i narodnih stranaka iz zemalja Europske unije, vlasti Hrvatske, ali i Vatikana, a onda se umiješao Inzko i svojom famoznom odlukom dao legitimitet platformaškoj vlasti suspendirajući nadležnost SIP-a da certificira izborne rezultate. Sve je više informacija iz diplomatskih izvora da će novi politički šamar dobiti i od Vatikana, jer je stvorio ambijent da legitimni hrvatski predstavnici budu etnički počišćeni iz struktura Federacije. (…)”
