Prikazivanje kontrovarznog kratkog dokumentarnog filma Titove unuke Svetlane Broz “Neđo od Ljubuškog” u Gradskoj vijećnici uzburkalo je duhove u Ljubuškom i Hercegovini, poprimilo je i šire političke konotacije, a dio posljedica sukoba i nesporazuma koje je izazvao, rješavat će policija, moguće i pravosuđe.
Prije tri dana oko 22:30 na Trgu sv. Ante, ispred franjevačkog samostana, došlo je do fizičkog sukoba između Štefice Galić (49), supruge Neđe Galića, glavnog lika spornog dokumentarnog filma, i Vere Dedić (56), općinske službenice i sudionice prosvjeda protiv prikazivanja filma, nakana, ciljeva i poruka koji se filmom žele postići.
Nakon što su tri dana mediji prenosili dosta neprecizne i nejasne formulacije o onome što se zapravo dogodilo, sada su se napokon oglasile i akterice ovoga slučaja.
Kako tvrdi Vera Dedić, po većini medijskih izvješća vinovnik ovog huliganskog napada, ona je sa susjedom Ljiljom Sabljić prošetala do samostana s ciljem da zapali svijeću i pomoli se, i tamo je na klupi zatekla Šteficu Galić i njezinu prijateljicu Nelu Delalić.
Vera Dedić: Mogla sam i ja prva otići na policiju
Evo njene verziju cijelog događaja:
– Pozdravila sam s dobra večer i obratila se Štefici: “Gospođo, što ti radiš u ovom svetištu kojeg vrijeđaš svojim izjavama u filmu, rekla si da to nije tvoje svetište i molim te napusti ga”. Ona je odgovorila: “Moj je Neđo spasio tisuću Bošnjaka”. Odgovorila sam: “Ma molim te, to nije istina, da nije bilo politike ja bih te pitala što bi on spasio”. Nakon toga sam rekla: “Kad je bio rat sa Srbima, krim policajac i ja izuzeli smo vam radio stanicu kojom ste održavali vezu s neprijateljskom stranom”.
Nakon što sam to izgovorila ona je skočila, ošamarila me i opsovala mi majku. Ja sam joj uzvratila šamar, zakukala je: “Odoše mi naočale od 800 maraka”, i opet je krenula prema meni, ja prema njoj, gužvale smo se – priča potreseno Vera koju smo zatekli pred njezinom kućom na Humcu. Majica joj je bila poderana, lančić joj je prijateljica Ljilja našla na betonu, mobitelom su svijetlile da nađu križić i privjesak “B” (blagoslovljeno).
– Našle smo i staklo Šteficinih naočala, rekla sam Ljilji ostavi joj na zid neka i ona dođe po svoje. Mogla sam prije nje doći u policiju, ali bojala sam se kako će reagirati moj suprug Branko, bolestan je, imao je moždani udar, kazala je Vera, prenosi Poskok.info.
Međutim, kad sam došla kući ubrzo je na vrata došla policija i dala sam izjavu. Žao mi je zbog svega, ali ne mogu prihvatiti da se nas Hrvate u Ljubuškom proglašava nacistima i fašistima. Istina je posve drukčija, mi u Ljubuškom možemo Bošnjacima pogledati u oči, a mogu li oni Hrvatima u Bosni, u sjevernoj Hercegovini – kaže Vera.
Štefica Galić: Nismo željeli biti sudionici u zlodjelu
Štefica Galić, koja je je nakon napada bila u šoku i nedostupna medijima, oglasila sa izjavom na portalu Tačno.net u kojoj stoji:
“Ovih dana sam s obitelji izložena neviđenoj kampanji protiv prikazivanja filma o mom pokojnom suprugu ‘Neđo od Ljubuškog’ u Ljubuškom.
Film je ipak prikazan, nažalost pod osiguranjem policije.
Pitam se: zašto je ovaj film i čime naišao na ovakav otpor građana ljubuške općine?
Ovaj film je priča o humanosti mog supruga, nas oboje, o stradanjima i protjerivanju Bošnjaka koje se dogodilo u Ljubuškom 1993. godine, a kojem smo se mi javno i trajno suprostavili i pobunili. Za to djelo je moj suprug posthumno dobio nagradu za građansku hrabrost Duško Kondor.
Film je snimljen prije svega u edukativnu svrhu, o građanskoj hrabrosti s ciljem da se potakne na razmišljanje kako bi se svatko morao pobuniti protiv zlodjela zlih ljudi, kako svojom šutnjom ne bi bio saučesnik u njima, bez obzira o kojim se ratovima ili individualnim slučajevima radilo.
Sve što sam izjavila u ovom filmu, istina je i samo istina. To dobro znaju svi građani Ljubuškog, to dobro znaju svi naši prognani Bošnjaci, to dobro znaju svi oni koji su to i uradili.
Nigdje nikada nije izjavljeno da je hrvatski narod genocidan niti je to poruka ovog filma, za što sam dobila ekstremne optužbe i neviđene batine od Vere Dedić koja je učestvovala u demonstracijama protiv dokumentarca, pred očima gvardijana na Humcu, pred očima moje prijateljice i druge žene koja je bila tu, te sam se povukla u svoj dom sa ranama po tijelu i duši.
Sve ovo što se događalo prije i poslije prikazivanja dokumentarca u Ljubuškom je nečiji drugi rat, nešto što nije poruka ovog filma i što nije stvar moje obitelji. Ovaj film je priča moje obitelji iza koje ogovorno stojim.
Ovim putem želim poručiti da cijela moja obitelj stoji i stajat će trajno iza svega što je u ovom filmu kazano, a sve ostalo što je proisteklo iz svega toga neka bude na savjest onih koji su tome pridonijeli”, navodi se u izjavi koju potpisuju Štefica, Dejan, Bojan i Maša Galić.
