Jerko Doko, Mostarac koji je uoči rata i prvih nekoliko ratnih mjeseci obnašao dužnost ministra obrane Bosne i Hercegovine, dao je ekskluzivni intervju Dnevnom avazu. Doko govori o prvim mjesecima agresije na BiH, ali i o aktualnim političkim događanjima, događajima koji su uslijedili. Govorio je, među ostalim, o slučaju “Dobrovoljačka” te činjenici da su ga neki mediji, temeljem prijave iz RS, dovodili u vezu s navodnim ratnim zločinom nad vojnicima JNA počinjenim u Velikom parku u Sarajevu u travnju 1992. godine.
Premda mu je novinar Dnevnog avaza pojasno što se tada dogodilo, Doko je izjavio da se se uopće ne sjeća. “Nemam pojma. Šta je Veliki park? Možda je to bilo poslije mene? Prvi put čujem za to, zaista ne znam”, rekao je.
Hrvatska riječ ovaj zanimljiv intervju prenosi uz neznatne jezične intervencije.
Sudjelovali ste na sjednicima Predsjedništva RBiH 1992. godine prije i poslije događaja u Dobrovoljačkoj ulici. Što nam možete reći o tome?
– To je široko pitanje. Ne bih vam mogao ovako odgovoriti, da ne bih dezavuirao javnost. Ja sam prije mjesec svjedočio u tom procesu u Tužilaštvu BiH u Sarajevu. Dao sam iskaz, i tu sam vidio neke stvari koje prije nisam znao. Predsjedništvo RBiH s Alijom Izetbegovićem na čelu pogriješilo je, jer se nisu poštovale institucije. Institucije obrane morale su pregovarati s JNA, a ne Ministarstvo unutarnjih poslova i pojedinci.
Ja sam pregovarao s JNA i Ratkom Mladićem u slučaju predaje kasarni “Maršal Tito” i “Viktor Bubanj”. Nama je ostalo oružje i oruđe, a ljude smo pustili. Slučaj “Dobrovoljačka ulica” prepustio bih organima gonjenja da istraže šta se zaista dogodilo.
Pojedina politička ubojstva u BiH, kao što su likvidacije Nedžada Ugljena, bivšeg zamjenika direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), ili Joze Leutara, bivšeg federalnog doministra policije, nikada nisu riješena. Kako gledate na to?
– Žao mi je tih ljudi. Znao sam i jednog i drugog, posebno Ugljena. Bio je dobar operativac. To znači da je u tom sustavu nešto trulo. Moralo se nešto otkriti. Osim ako nije zaustavljeno. To je moje mišljenje. To je nešto u sustavu trulo. Nisam bio u BiH kada su se ubojstva dogodila, pa ne mogu o tome govoriti detaljnije.
Sve češće se u BiH spominje donošenje zakona o lustraciji. Kakvo je Vaše mišljenje o toj ideji, šta bi se time postiglo?
– To se trebalo davno napraviti. Ni u Hrvatskoj nije donesen takav zakon, pa ima problema. Pazite, ti kadrovi nisu naučili raditi, osim da se pitaju, i da rukovode. Znaju točno kako se vlast drži. I u hrvatskom narodu moralo se učiti kako se vlada. Poslije mene došli su Jadranko Prlić i Dragan Čović. Oni su bili na vlasti. Prlić je bio potpredsjednik komunističke vlade i nama je predao vlast. Čović je vodio “Soko”. Sve je to politika bila. Nikada nisu bili u HDZ-u osim kada im je trebalo. Sada oni beru te plodove.
Ima li, prema Vašem mišljenju, i danas u strukturama bh. vlasti KOS-ovaca?
– Normalno. Oni znaju vladati. Samo su to znali u životu. Onda prave te mreže i spletke. Tu podržavam gospodina Fahrudina Radončića u njegovim nastojanjima da se donese zakon o lustraciji u BiH.
Nedavno je jedan poznati bh. odvjetnik izjavio da je bivši KOS-ovac, a kasnije general Armije RBiH Fikret Muslimović, početkom rata došao u Ministarstvo obrane BiH zahvaljujući vama. Je li to točno?
– Čovjek je profesionalac. On je vodio KOS za sarajevsku oblast. JNA je tri puta pravila atentat na mene. On je vodio operacije u kojima je mene trebalo likvidirati. On je bio naš čovjek u njihovim redovima. Onda smo ga prebacili da ga zaštitimo.
Ja sam ga stavio u Ministarstvo obrane BiH. On je profesionalac, zna taj posao. Osjetio je čovjek, a valjda je i Bog tako htio, da mene još ostavi u životu. Ja sam mu pružio zaštitu zato što je obavio velike poslove. Što je poslije mene bilo, ja ne znam. Gdje se priklonio, kako su radili, to je druga priča.
Očigledno je da pratite događanja i aktualnu situaciju u BiH koja daleko zaostaje za Hrvatskom. Političkim strankama u našoj zemlji trebalo je 15 mjeseci da dogovore formiranje državne vlasti, zemlja je u velikoj recesiji, sve dalje smo od EU…
– Načelno pratim. Ali, ne gledam ja to tako. Hrvatska ide povijesnim slijedom. Europska zajednica se gradi i neminovno je da Hrvatska uđe u EU. A dok se ne raščiste stvari u zemlji, BiH vjerovatno neće ući u europsku zajednicu. EU želi čiste odnose. U BiH, prema meni, ništa se nije promijenilo u odnosu na 1991. godinu, kada sam ja bio tamo. Neminovno je da tri stranke, ne kažem određene, moraju biti predstavnici jednog, drugog i tećeg naroda.
Zašto? Pa, ne može Zlatko Lagumdžija predstavljati hrvatski narod. Koliko god on to htio ili ne, bio dobar ili ne, nije pošteno da on nalazi sejde bajramoviće da predstavljaju hrvatski narod. Jedan narod, kao hrvatski, evo sad i bošnjački, teži jeziku, kulturi i povijesti. Hrvatski narod to ima, a njegov predstavnik u Predsjedništvu niti zna jezik, niti kulturu, niti povijest hrvatskog naroda. Kako će onda biti predstavnik te grupe?
Ipak, nedavno su Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović postigli sporazum, kojim, između ostalog, SDP dobiva legitimitet da predstavlja Hrvate u BiH. Kako to komentirate?
– To je prodaja hrvatskog naroda od Čovića. Čović ga je prodao i nedavno u Banjoj Luci, kada je prisustvovao obilježavanju Dana Republike Srpske, kao i biskup Franjo Komarica. Hrvatski narod i njegovi predstavnici moraju raditi na jačanju centralne vlasti BiH. Ne kažem u Sarajevu. Može biti i u Travniku ta centralna vlast, ili u Mostaru.
Ne moraju sva ministarstva biti u Sarajevu. Ali, ne može se jačati i slaviti 20 godina teritorija BiH, koji je stvoren na krvlju drugih. To je van svake pameti. Ja, kad sam to vidio, bilo mi je skoro slabo!
Kad sam vidio i predsjednika Srbije Borisa Tadića i biskupa Komaricu da primaju odlikovanje od nekakvih ljudi koji nemaju srama nad činjenicom da je bilo toliko mrtvih u Sarajevu, da ne kažem u Srebrenici, bilo mi je zaista loše. To je tako žalosno.
Kako gledate na činjenicu da su danas predstavnici Hrvata daleko bliži srpskim nego bošnjačkim političkim predstavnicima?
– Narodi nikada nisu bilo daleko, ni muslimanski, ni srpski, ni hrvatski. Normalno je da će Čović ići tamo. Sutra kada bi bila napravljena neka revizija, vidjelo bi se da on ima hotele, vile… U Zaostrogu, naprimjer, ima nekakvu vilu s tri etaže. A ja znam ko je Čović, jer smo odrastali u istom kvartu u Mostaru. Znam mu i oca, sestru i njega. Ništa više od mene nije imao prije 1990. godine.
Treba, znači, držati vlast da te neko ne prozove i ne zatvori, kao kod nas Ivu Sanadera. Čim je pustio vlast, odmah su ga uhitili. Tako i Čović, kad bi izgubio vlast, neko bi ga uhitio. Onda on ide linijom manjeg otpora, drži vlast samo da bi sakrio prljave radnje.
U Hrvatskoj veze nemaju ni šta je BiH
Kakav je, prema Vama, danas odnos Hrvatske spram BiH, ali i Hrvatima u BiH? Je li se on promijenio u odnosu na devedesete godine prošloga stoljeća?
– Nikad se Hrvati i Hrvatska nisu promijenili. Ali, politika u Hrvatskoj i Zagrebu je takva da oni uopće nemaju pojma o BiH. Veze nemaju ni šta je BiH. Ja za ovih 19 godina ovdje sam to vidio. To je narod koji živi u jednoj zasebnoj cjelini i on samo gleda sebe. Ne gleda on mene kao Hrvata u Hercegovini ili Bosni.
Kada je 1991. godine bio popis, evidentirano je 510.000 Hrvata u Bosni, a 150.000 u Hercegovini. Danas u Bosni nema ni 100.000 Hrvata. Biskupa Komaricu nije briga za to, kao ni politiku iz Zagreba, niti tog kardinala iz Sarajeva. Oni to i ne znaju. Samo se vode dnevnopolitičkim poenima.
Daytonski sporazum je zločinu dao 49 posto teritorija
Rekli ste da Europa želi čiste odnose u BiH. Kako onda srediti stanje u BiH, ubrzati put ka EU i ozdraviti ekonomiju? Može li to učiniti ova generacija političara?
– Poručio bih međunarodnoj zajednici da je Daytonski sporazum nepravedan. On je zločinu dao 49 posto teritorija BiH. Da Čović ima imalo hrvatskog i bosanskohercegovačkog u glavi, nikad ne bi otišao na obilježavanje Dana RS.
Poručio bih međunarodnoj zajednici da skloni te ljude i da mlađima da priliku. Ja sam sa 38 godina bio ministar. Treba mlađi ljudi da uđu u politiku i revidiraju Daytonski sporazum, jer ne mogu dvije-tri države biti u jednoj državi. Mora biti jedna država s velikom kantonalnom autonomijom, a ne dva entiteta. Ako se nastavi tako, Hrvata će nestati iz BiH, a to nije dobro ni ovima koji ostaju.
Slaba suradnja HEP-a s Elektroprivredom BiH
Godinama radite u HEP-u. Kakva je saradnja s Elektroprivredom BiH?
– Ima saradnje, samo se trebalo drugačije postaviti. Nažalost, ni jedna ni druga strana nisu htjele saradnju u prošlosti. Naprimjer, ako iz HEP-a stave Peru Markovića u Mostar, kao predstavnika za BiH, normalno da u Sarajevu vide da od toga nema ništa. Tko bi iz Sarajeva razgovarao s nekim ako mu je predstavnik Marković. To znači da je poruka da nećemo raditi. Nažalost, moglo se umrežiti u tehničkom i tehnološkom smislu, da bude financijski dobro za BiH i Hrvatsku. Onda su se drugi ubacili…
Izvor: Dnevni avaz
