Kada je Damir poginuo, svi Tigrovi su plakali. To nam je bio prvi i zadnji put tijekom čitavog rata da baš svi plačemo.
Te dvije rečenice Zoran Žukina, bivši pripadnik 1. gardijske brigade, danas novinar i urednik u Zagorju, ispričao redateljici Biljani Čakić. Te su je rečenice, priznaje ona u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, i ponukala da se upusti u snimanje dokumentarnog filma “Gavran 101” o junaku Domovinskog rata Damiru Tomljanoviću koji je 17. veljače 1994. poginuo na Velebitu nedaleko Tulovih greda od snajperskog hica ispaljenog sa pobunjeničkih srpskih položaja.
Podlogu za dokumentarac činio je scenarij koji je napisao upravo Žukina.
“Film je to o jednom junaku koji je svojim suborcima bio moralna vertikala, a preko njega pričamo priču o svim Tigrovim i svim braniteljima. Posebno onima koji ne mogu govoriti o sebi jer ih više nema među nama”, kaže Biljana Čakić.
Njezin brat je poginuo braneći Bodganovce.
“Njegovim kćerkama i unucima, a i djeci i unucima svih poginulih branitelja željela sam pokazati kakvi su zapravo heroji bili ti dečki koji su sa 21 ili 22 godine krenuli braniti zemlju iako sami prethodno najčešće nisu imali nikakvog vojnog znanja. A Gavran je među njima bio prvi”, ističe redateljica.
Jedna od upečatljivijih rečenica Tomljanovićevih suboraca je i ona da je “u koloni on uvijek išao prvi, a kada smo se vraćali išao je zadnji”.
Tomljanovića su, iako je tih ratnih godina bio prilično mlad, na zapovjedne pozicije birali njegovi suborci, vojnici koji u u mladom Senjaninu vidjeli vođu. U trenutku kada je ubijen, imao je čin pukovnika – najmlađeg u Hrvatskoj vojsci. I zapovijedao svim hrvatskim postrojbama na Velebitu i u podvelebitskom području.
Foto: Screenshot Facebook
