Nekoliko mi je redovitih čitatelja Kratkog espressa sugeriralo da se u ovim vrućim ljetnim danima primim neke vedrije, zabavnije teme. Da sam Slovenac, pisao bih o arbitraži s Hrvatskom. Ovako, jedini, iz naše perspektive zabavan događaj zbio se u Beogradu.
Tročlano Predsjedništvo BiH je, samo tjedan dana nakon što je srpski premijer Aleksandar Vučić umalo linčovan u Potočarima, na njegov poziv došlo u posjet glavnom gradu Srbije. Prema funkciji bilo bi normalno da su se sastali sa srbijanskim pandanom, predsjednikom Nikolićem, ali kako on nije bio na komemoraciji u Srebrenici, pa nije ni napadnut, u beogradskoj predstavi nije bilo potrebno da se pojavljuje.
Taj je posjet klasičan, školski primjer kako beogradski šmeker prevesla bosanskog naivčinu. Kako to da devet dana nakon što ga je masa uz uzvike “Alahu ekber” napala u Potočarima, Vučić srdačno ugošćuje Predsjedništvo BiH u Beogradu? Tip koji je devedesetih bio Šešeljeva desna ruka, izjavljivao je da za jednog Srbina treba ubiti sto Muslimana i našetavao se s puškom po položajima Mladićeve vojske oko opkoljenog Sarajeva, ima samo isto ime, prezime i lik kao premijer Aleksandar Vučić. To je samo prividno ista osoba jer su joj ono najvažnije, mozak, valjda presadili ili temeljito resetirali u američkoj ambasadi. Danas imamo paradoksalnu situaciju da, dvadeset godina nakon rata, i dalje svakodnevnom porcijom ekshumacija, komemoracija i podsjećanja na ratne zločine predoziranoj bošnjačkoj javnosti, a i dijelu hrvatske, valjaju Karadžićev SDS, aktualni bošnjački politički partner u BiH, i bivši šešeljevac Vučić, dok se groze Dodika, koji nije imao veze s ratom, ali je dežurni zlikovac jer nije bespogovomo na liniji američke vizije BiH.
Iako su Beograd posjetila sva tri člana Predsjedništva BiH, fokus je bio na Bakiru Izetbegoviću i odnosima Bošnjaka i Srbije. Tipičan naslov iz srpskog tiska glasi: “Vučić i Izetbegović: Piće u Knezu i šah na Kališu”.
Srpski i hrvatski predstavnici iz BiH, Ivanić i Čović, tu su bili sporedni likovi koji nisu imali što ni dobiti ni izgubiti. Izetbegović je, sljedeći samo njemu razumljivu političku kalkulaciju, naivno upao u klopku. Umjesto da traži odgodu posjeta i ode u Beograd za mjesec-dva, nakon što se medijska prašina oko napada na Vučića u Potočarima slegne, odlazi u Beograd odmah nakon sramote koja se dogodila u BiH. Vučić ga tamo prima krajnje srdačno i cijeli svijet je mogao vidjeti drastičnu razliku između bošnjačke dobrodošlice “mirotvorcu Vučiću” i srpske Izetbegoviću i ostatku BiH delegacije, što je i bila poanta poziva.
Nakon formalnog susreta u Palači Srbija i ručka na Dedinju, bez ikakvih konkretnih tema, rezultata i dogovora, uslijedila je predstava za javnost, pravi festival domaćinstva i drugarstva. Članovi Predsjedništva BiH s domaćinom Vučićem prošetali su se središtem Beograda kao neka vrsta “regionalnog” prajda, uz stotine policajaca u uniformi i civilu i snajpetiste na krovovima. Sjeli u restoran Kolarac u Knez Mihailovoj, gdje su se stvorili tamburaši koji su gostima pjevali “na uvce”. Vrhunac je bio kad je Vučić za Izetbegovića naručio pjesmu “Sarajevo, ljubavi moja”, što je jednako uvjerljivo kao da je Čoviću “na uvce” pjevao “Bojnu Čavoglave”. A onda je veselo društvo zapjevalo i “Nije život jedna žena”. “ Naš prijatelj Aleksandar pokazao se kao izvanredan domaćin”, izjavio je razgaljeni Izetbegović. Zatim su otišli na Kalemegdan, gdje je za goste izveden kratki folklorni program, a onda su Vučić i Izetbegović, kao pravi jarani, odigrali i partiju šaha. Vučić je i u tome pobijedio. U svom beskrajnom domaćinskoj ljubaznosti moguće je da je puštao gostu, a da ovaj ni to nije znao iskoristiti.
Na kraju, srpski mediji su izvijestili da je gostima uručen i osobni dar premijera Vučića “kafa, rakija, teglice s ajvarom i džemom i vino”. Ni rođena tetka ne bi im složila tako lijep paket. O ljubaznosti i taktu domaćina Vučića posebno svjedoči jedan detalj: u jednoj od tri košare nije bilo alkohola, već je umjesto rakije i vina spakiran rtanjski čaj. Planina Rtanj, na kojoj raste to ljekovito bilje, nalazi se uz Vrnjačku banju i uz nju su vezane brojni misteriji i legende. Kad se 2012. prognozirao smak svijeta, veliki broj ljudi zaputio se prema Rmju vjerujući legendi koja kaže kako će se samo ta planina spasiti od apokalipse. Je li i to jedan od razloga zašto je Vučić Izetbegoviću darovao rtanjski čaj ili ima veze s tim što on “liječi dijabetes, poboljšava opće zdravlje, a odličan je afrodizijak, olakšava varenje i probleme s nadimanjem.” Još je falilo da ih odvede na splavi, u Stefan Braun i u “Silikonsku dolinu” pa da ugođaj bude potpun. “Nakon stotinu godina ratova i belaja, vrijeme je da imamo stotine godina mira”, rekao je Izetbegović na Kalemegdanu.
Rekao, ali nije ništa učinio na putu prema tom idealu. Jer istovremeno mu je zemlja, dobrim dijelom zahvaljujući i unitarističkoj politici koju zastupa, u poluraspadnutom stanju, bošnjački dio raspet između titoizma, islamizma i kulta žrtve, frustrirani Hrvati kao sitniš za namirivanje bošnjačkih aspiracija, RS u niskom startu u iščekivanju prilike za odvajanje. Umjesto da traži pomirenje, kompromis i održiv okvir za BiH s Hrvatima i Srbima u BiH, politika koju reprezentira Izetbegović nada se i dalje da će im Amerikanci realizirati maksimalističke, unitarističke ambicije pri čemu traže saveznike u ukroćenim akterima, pa makar to bili i karadžićevci ili bivši Šešeljevi radikali. Vučić se, u završnoj riječi, svjesno ili, ne narugao Izetbegoviću rekavši kako su “narodi u posljednjih 15 dana imali priliku mnogo toga da nauče jedni o drugima”, razotkrivši time koja je bila prava svrha poziva. Dovoljno je pogledati komentare na bilo kojem srpskom portalu i vidjeti koji se učinak namjeravao i uspio postići.
“Evo neka vide kakvo je pravo gostoprimstvo”, “pokazali smo još jednom da smo najbolji domaćini”, “neka se stide u Sarajevu kako su oni primili Vučića” i slično. Vučić je uzornim domaćinstvom učvrstio imidž pozitivca u većem dijelu srpske javnosti i u međunarodnoj zajednici, a članovi BiH su mu u tome poslušno statirali. Bilo ih je zabavno vidjeti kako svi glume drugarstvo, dok ispod stola svatko ima svoju računicu, svi su “namazani”, s figom u džepu i svatko će nastaviti po svome, netko pliće i kratkovidnije poput Izetbegovića, netko promišljenije poput Vučića, a netko što mu Bog dadne poput Čovića.
Predstavu su svi izveli za međunarodnu zajednicu koja je pak na prostoru BiH najljigaviji, najlicemjerniji i u mnogo čemu najdestruktivniji faktor. Zadnji put ovakva srdačnost viđena je u susretima Kosor – Pahor. U Trakošćanu su prije dvije godine tadašnji slovenski predsjednik i bivša hrvatska premijerka podigli spomen-ploču u znak sjećanja na njihov romantični susret 2009. godine, nakon kojeg su dogovorili arbitražu kao rješenje slovenske blokade ulaska Hrvatske u EU.
Kao što mi danas možemo obići trakošćansku ploču i proslaviti rezultate arbitraže, možda bi na Kalemegdanu trebalo postaviti spomenik šahovskoj ploči na kojoj je Vučić nadigrao Izetbegovića, pri čemu će rezultate njihova tamo obnovljenog “drugarstva” Bošnjaci i Srbi također u punini moći rezimirati tek za nekoliko godina.
Piše: Nino Raspudić / Vecernji.hr
