“Ovdje sam na poziv prijatelja, predsjednika RS-a Milorada Dodika, da na neki način budem dio ovoga slavlja”, biranim riječima, punim emocija, slikovito je svoje doživljaje opisao lider HDZ-a BiH Dragan Čović tijekom ceremonije obilježavanja Dana Republike Srpske.
On je, pored vjerne pratilje Borjane Krišto i šefa HDZ-a u središnjoj Bosni Nikole Lovrinovića, bio rijedak uzorak političara nesrbina koji je uveličao Dan kada se srpski narod 9. siječnja 1992. godine odcijepio od BiH što je bio uvod u krvavi rat u kojem se dogodio genocid i tisuće stravičnih zločina.
Spaljeni hrvatski domovi
I dok Bošnjaci obilježavanje Dana Srpske doživljavaju kao uvredu i ruganje njihovoj nacionalnoj golgoti, hrvatski se nacionalni vođa utrkivao u sipanju komplimenata na račun napretka u RS-u i zaslužnika, prijatelja i političkoga partnera Milorada Dodika. “Žitelji RS-a ne doživljavaju napredak na pravi način, ali vidite slike od prije pet, deset ili 15 godina pa ćete vidjeti što je danas ovaj prostor”, redao je godine i epitete Čović. Doista, blago Republici Srpskoj dok je tako toplo “umiva” i uljepšava predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. Zaista, kako to da ljudi koji tamo žive u “rasipništvu i blagostanju” ne vide ono što iz Mostara vidi njihov prijatelj?
Mudrije i pametnije bi bilo Čoviću da nije spominjao nikakve slike. Ponizio je i posramio jezivu stvarnost koju svakodnevno s tugom i boli gledaju tisuće prolaznika, ne samo Hrvata, koji prolaze opustošenim i unakaženim područjem od Doboja do Bosanskoga Broda. Slike sravnjenih hrvatskih i bošnjačkih domova, sablasno praznih i zaraslih hrvatskih i bošnjačkih sela govore potpuno drukčije o napretku u RS-u od Čovićevih bljuvotina. U njegovom sjećanju ponovno nije bilo spomena na oko dvije stotine tisuća zločinom “očišćenih” Hrvata s područja sadašnje “stožernikove drage i prijateljske Srpske”.
Grozno je da niti u primislima šef najjače hrvatske stranke nije upozorio na gaženje dostojanstva i elementarnih ljudskih prava ponižene i ostarjele hrvatske bijede koja se ufa i okuplja oko razapetoga banjolučkoga biskupa heroja Franje Komarice i njegove braće svećenika i časnih sestara. Valjda, kad je već stigao na poziv prijatelja na slavlje onda, zaboga, nije ukusno i uputno ogaditi tako veliki dan i posluženi šampanjac.
Osim što je zatajio i zatamnio jezive slike Bosanske Posavine ili banjolučke regije, Dragan Čović je besramno nasrnuo i na razum i dostojanstvo i srpske sirotinje kojoj je tamošnja politička oligarhija na čelu s Miloradom Dodikom podarila pljačku, korupciju, propale kompanije, politički teror, vile poput njegove, osakaćene i očajne mlade ljude. To je druga, dominantnija, i ružnija strana slikovnice.
Borba za Dodikov život
Naravno, predsjednik HDZ-a BiH imao je itekako debelih razloga uljepšavati RS kako isključivo Dodikov “brand”. Njegov se prijatelj nalazi u golemim političkim i osobnim problemima iz kojeg ga je biranim riječima vadio, branio i hranio Dragan Čović.
Predsjednik RS-a i lider SNSD-a ima otvoren sukob u stranci sa sumnjičavim suradnicima koji sve više uviđaju da nešto “ne miriše” s njegovim enormnim bogatstvom i to ih plaši i tjera na odstupnicu. Kako se kriminalna omča sve više steže, izmišljaju se neprijatelji na sve strane pa među njima i SDS Mladena Bosića. Iako je i Nikola Špirić, političar iz najužega vrha SNSD-a, iz bolesničke postelje dramatično apelirao na smirivanje pogubne svađe među Srbima i pomirbu u stranci, ali i sa SDS-om, čime je potvrdio i priznao svađe i sukobe, predsjednik najjače hrvatske stranke je te međustranačke pukotine, mrtav-hladan, sveo na “mikroplan”.
Možda bi se to na prvi pogled moglo podvesti pod galantnost ili nemiješanje u unutarnje stvari i odnose u RS-u, međutim, u Čovićevom slučaju minimiziranja incidenata jednostavno se radi o paničnoj borbi za politički život Milorada Dodika – njegove najveće uzdanice u obračunu s bošnjačkim političkim elitama i stvaranju zasebne hrvatske federalne jedinice u FBiH.
Piše: D. Zorić | Dnevni list
