Način na koji je Čehoslovačka prestala postojati jedinstven je u svjetskoj povijesti jer je to jedini slučaj da su se dvije federalne jedinice rastale dogovorno, mirno i bez ikakvih posredovanja ili uplitanja sa strane
Piše: Marijan Lipovac*
U proljeće 1991. nakon raskola u VNP-u Mečiar je napustio premijerski položaj i zamijenio ga je Ján Čarnogurský. Na dnevni red došlo je pitanje novih ustava, a to je značilo dogovoriti se o državnopravnom uređenju Čehoslovačke.
Uslijedila je nova serija razgovora u kojima je sudjelovao i Havel, s ciljem da se postigne češko-slovački sporazum. Donesen je i zakon o referendumu prema kojem neka od republika može napustiti federaciju samo nakon referenduma. U studenom je dogovoreno da se održi referendum na kojem bi se narod izjasnio želi li živjeti u zajedničkoj državi. No, pojavio se novi problem – kako formulirati referendumsko pitanje, a da odgovor na njega bude jednoznačan.
Na pitanje “Jeste li za zajedničku državu?” pozitivno bi odgovorila većina Čeha i Slovaka, ali njihovo shvaćanje pojma zajedničke države bilo je različito. Federalna skupština na kraju nije mogla postići suglasnost o referendumskom pitanju i od referenduma se odustalo, unatoč svim naporima Havela i nekoliko građanskih udruga koje su prikupljale potpise građana.
Nacrt sporazuma o odnosima Češke i Slovačke ekspertni timovi dviju republičkih vlada dogovorili su u veljači 1992. u mjestu Milovy i njime je predviđena savezna država dviju suverenih republika koje mogu napustiti zajedničku državu tek nakon referenduma, no predsjedništvo Slovačkog narodnog vijeća (parlamenta) prijedlog nije prihvatilo i sav trud pao je u vodu. Budući da su se u lipnju održavali izbori, daljnji pregovori prepušteni su izbornim pobjednicima.
U Češkoj je pobijedila Građanska demokratska stranka (ODS, nastala nakon raskola u Građanskom forumu) koju je vodio dotadašnji federalni ministar financija Václav Klaus, a u Slovačkoj se na vlast vratio Mečiar i njegov Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS). Potporu naroda stekao je svojim programom stvaranja suverene Slovačke koja bi s Češkom mogla eventualno stupiti u konfederativni odnos. Stav ODS-a bio je da treba poboljšati funkcioniranje federacije, a ako to ne bi bilo moguće, jedino rješenje bio bi razlaz.
O stupnju napetosti češko-slovačkih odnosa zorno govori događaj na sjednici slovačke vlade u ožujku 1992. kad se raspravljalo o tome gdje će Slovačka razmjestiti svoje ratno zrakoplovstvo, budući da je zbog neutralnosti Austrije moralo biti udaljeno najmanje 200 kilometara od granice. Ministar unutarnjih poslova Ladislav Pittner usprotivio se prijedlogu da se vojni zrakoplovi smjeste na aerodromu Sliač kod Banske Bystrice i dao neobično obrazloženje.
“Ako bi Česi odlučili bombardirati Bratislavu, doletjeli bi mnogo brže nego slovačko zrakoplovstvo iz Sliača nad Brno”, kazao je Pittner i šokirao svoje kolege koji nisu mogli vjerovati da netko uopće može zamisliti da dođe do češko-slovačkog rata. Da je to ipak daleko od realnosti pokazalo se na svjetskom prvenstvu u hokeju na ledu održanom od 28. travnja do 10. svibnja u Pragu i Bratislavi kad su i Česi i Slovaci zdušno navijali za reprezentaciju svoje zajedničke države koja je osvojila brončanu medalju.
Klaus, kojeg je Havel imenovao mandatarom za sastav federalne vlade, prvi put se sastao s Mečiarom 8. lipnja u Brnu i tada je Mečiar predložio stvaranje konfederacije u kojoj bi obje republike imale međunarodni subjektivitet te formiranje dvije emisione banke. Klaus je to odbio, ali sve je više shvaćao da je federacija neodrživa pa je odbio položaj federalnog premijera i radije je preuzeo vođenje češke vlade.
Sudbina Čehoslovačke tako je prepuštena dvojici republičkih premijera, a u pregovorima više nisu sudjelovali ni Havel ni drugi federalni dužnosnici. Nakon sastanka 19. lipnja Klaus je iznio službeni stav ODS-a da se ne slaže s konfederacijom i da radije pristaje na formiranje dviju samostalnih država. Mečiara je takav stav iznenadio jer HZDS ipak nije računao s potpunim osamostaljenjem Slovačke pa nije još bio niti spreman za takav scenarij.
Kasnije je tvrdio da su Česi već imali gotov plan jednostranog napuštanja federacije, što je Klaus odlučno demantirao i predbacio slovačkim kolegama da su već imali gotov tekst slovačkog ustava i prijetili da će ga već sutradan prihvatiti. Slovačka je korak naprijed prema samostalnosti učinila 17. srpnja kad je donijela Deklaraciju o suverenosti, što je Havelu bio povod da tri dana kasnije podnese ostavku. Prije toga je 2. srpnja propao pokušaj Havelova reizbora jer je HZDS bio protiv. Država je tako ostala bez predsjednika, a Havel će se na Hradčane vratiti tek u siječnju 1993., ovog puta kao predsjednik Češke.
Konačan sporazum Klaus i Mečiar postigli su 26. kolovoza, u vili Tugendhat u Brnu (inače od 2001. pod zaštitom Unesca kao spomenik funkcionalističke arhitekture) kad je objavljeno da bi samostalne Češka i Slovačka trebale nastati 1. siječnja 1993. Do tada je trebalo je obaviti velik posao u Federalnoj skupštini i usvojiti zakone kojima će se regulirati razdruživanje Čehoslovačke.
To međutim nikako nije bila tek formalnost, posebno ne za zastupnike iz Češke. U Federalnoj skupštini su naime sve češke stranke imale svoje istaknute političare, dok su u češkom republičkom parlamentu zastupnici bili političari iz “drugog ešalona”. Osamostaljenjem Češke Federalna skupština prestala bi postojati, što bi značilo kraj zastupničke karijere za 174 češka političara čiju bi ulogu preko noći preuzeli drugorazredni kolege. Češki zastupnici u Federalnoj skupštini imali su stoga dovoljno razloga da ne podrže raspad zajedničke države, ali Klaus je našao rješenje – predložio je da Češka osnuje svoj senat i da češki federalni zastupnici nakon 1. siječnja postanu članovi gornjeg doma parlamenta.
To je rješenje ušlo i u češki ustav prihvaćen 16. prosinca, ali kad je trebalo donijeti zakon kojim bi se točno regulirao sastav privremenog senata i njegove ovlasti, zastupnici češkog parlamenta nisu se mogli usuglasiti i češki federalni zastupnici ostali su bez svojih fotelja. Svi zakoni potrebni za češko-slovačko razdruživanje bili su tada već izglasani, a povratka unatrag nije moglo biti.
Mečiarova briga bila je pak kvalitetno pripremiti Slovačku za samostalan život, a pregovori su zapeli oko pitanja podjele zajedničke imovine. Sjednicu Vijeća obrane u Pragu Mečiar je 29. rujna demonstrativno napustio jer se nije mogao postići dogovor o sudbini vojske te se odlučio na manevar kako bi dobio na vremenu koje je sve brže istjecalo jer je federalna vlada već predložila Ustavni zakon o prestanku postojanja federacije.
Dva dana kasnije dio zastupnika HZDS-a svojim je glasom protiv uspio spriječiti izglasavanje tog zakona te su podržali prijedlog socijaldemokratskog zastupnika Miloša Zemana (kasnijeg češkog premijera i novoizabranog predsjednika) da se prione formiranju Češko-Slovačke Unije koja bi trajala dok zemlja ne uđe u EU. Klaus je međutim prisilio Mečiara da se drži dogovora, zaprijetivši mu da će Češka u protivnom jednostrano proglasiti samostalnost i nakon njihova sastanka u Jihlavi 6. listopada i službeno je potvrđeno da 1. siječnja nastaju dvije nove države. U to vrijeme dogodio se slučaj koji je zorno pokazao da Češka nema dovoljno sluha za slovačke interese. Radilo se o sudbini projekta izgradnje brane i hidroelektrane Gabčíkovo-Nagymaros koje su na Dunavu zajednički gradile Čehoslovačka i Mađarska.
U jesen 1989., kad je 90 posto izgradnje bilo gotovo, mađarska je vlada odlučila jednostrano odustati od projekta koji su Mađari smatrali jednim od simbola propalog režima, dok su Slovaci bili odlučni da se gradnja nastavi. U listopadu 1992. čehoslovačka vlada trebala je odlučiti o nastavku projekta, no dok je pet Slovaka bilo za, pet Čeha bilo je protiv i odluka nije mogla biti donesena.
Smatra se da je takav razvoj događaja razuvjerio mnoge Slovake koji su bili za očuvanje Čehoslovačke, a sudeći po anketama, njih je u rujnu 1992. više bilo u Slovačkoj nego u Češkoj. U Češkoj je razlaz podržalo 46 posto ispitanika, a u Slovačkoj 41 posto, dok je protiv bilo 45 posto Čeha i 46 posto Slovaka.
U obje republike više od 80 posto ispitanih smatralo je da je razlaz gotova stvar.
(Kraj trećeg nastavka)
Ostali nastavci:
1. Kako je propala Čehoslovačka (1): Ustav iz 1920. iznevjerio je slovačka očekivanja
2. Kako je propala Čehoslovačka (2): Havel je 1989./90. oduševio Čehe, ali Slovake je razočarao
4. Kako je propala Čehoslovačka (4): Najveći problem bila je podjela imovine, proces je trajao do 1999.
* Autor je povjesničar i novinar, predsjednik Hrvatsko-češkog društva i vrstan poznavatelj prošlosti i sadašnjosti Češke i Slovačke