Način na koji je Čehoslovačka prestala postojati jedinstven je u svjetskoj povijesti jer je to jedini slučaj da su se dvije federalne jedinice rastale dogovorno, mirno i bez ikakvih posredovanja ili uplitanja sa strane.
Piše: Marijan Lipovac*
U ovih 20 godina nastalo je u svijetu nekoliko novih država, ali uvijek se radilo o jednostranom otcjepljenju, posljedici ratova i miješanju drugih država ili međunarodnih organizacija. Može se stoga reći da je razlaz Češke i Slovačke najveći doprinos koji su Česi i Slovaci dali svjetskoj političkoj kulturi. Danas taj model zazivaju separatistički nastrojeni političari u Belgiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i drugim višenacionalnim zemljama. Baršunasti češko-slovački razlaz dogodio se u isto vrijeme dok je na području bivše Jugoslavije bijesnio krvavi rat, pa je tim lakše bilo Česima i Slovacima pokazati svijetu da su civilizirani narodi koji se znaju rastati bez puno povišenih strasti i eventualno uz svađe koji se danas čine besmislenima i smiješnima. No, dok se za Jugoslaviju odavno znalo da je najkonfliktnija europska država, Čehoslovačka je bila smatrana za dobro uređenu i skladnu višenacionalnu državu i time je njen raspad bio veće iznenađenje i razočaranje.
Kad se govorilo o razlikama između Čeha i Slovaka, onda bi se obično reklo da je Češka industrijska zemlja i stoga bogatija, a Slovačka poljoprivredna i siromašnija. Da Česi piju pivo, a Slovaci vino, da se razlikuju u folkloru. Ako se stvari tako gledaju, onda se Čehoslovačka činila prirodnom državnom zajednicom. U Europi je malo naroda koji su toliko međusobno slični kao Česi i Slovaci, možda još Portugalci i Španjolci, Šveđani i Norvežani.
Slični su im jezici, oba naroda pripadaju srednjoj Europi i istom civilizacijskom i kulturnom krugu, većinska vjera je katolička (kod Čeha više ne). Još u kasnu jesen 1989. činilo se da je jedinstvo Čeha i Slovaka neupitno. Zajedno su oborili komunistički režim, tisuće Čeha skandiralo je da želi da predsjednik Čehoslovačke postane Slovak Alexander Dubček, a Čeh Václav Havel kojem je naposlijetku pripala ta dužnost, uživao je i potporu slovačkih disidenata koji su svog sunarodnjaka Dubčeka smatrali nepoželjnom konkurencijom.
Međutim, koliko god Česi i Slovaci, za razliku od naroda Jugoslavije, bili bliski ne samo jezično, nego i vjerski, kulturno i civilizacijski, odnosi među njima ipak nisu bili toliko idilični kao što je izgledalo sa strane. Dolazak slobode omogućio je da se o otvorenim pitanjima slobodno razgovara i da problemi koji su se u doba komunizma gurali pod tepih izbiju na površinu. Česi će danas reći da je do raspada Čehoslovačke dovela neprekidna težnja Slovaka da, čim im prilike dopuste, formiraju samostalnu državu, dok će Slovaci reći da su njihovo nezadovoljstvo Pragom, kao središtem i Čehoslovačke i Češke, uzrokovali neki Havelovi nesmotreni potezi i izjave i češki nedostatak sluha za slovačke interese.
Prave razloge međutim treba tražiti još 1918., kad na ruševinama Austro-Ugarske uz ostale nastaje i zajednička država Čeha i Slovaka. Prije 1918. zajedno su živjeli tek u doba Velike Moravske koja je trajala od 833. do 907. Njenom propašću današnja Slovačka postaje sastavni dio Ugarske, bez vlastite državnosti, a Češka kao kneževina i kasnije kraljevina dio Svetog Rimskog Carstva. U tom se smislu odnos Češke i Slovačke može usporediti s odnosom Slovenije i Hrvatske, s time da je Hrvatska u zajednici s Ugarskom sačuvala svoju državnost, dok su Slovenci kao dio Svetog Rimskog Carstva živjeli rascjepkani na povijesne pokrajine.
Tu podjelu nije dokinuo niti nastanak Habsburške monarhije 1527. kad dinastija Habsburg dolazi na prijestolje i Češke i Ugarske i Hrvatske. Granica na Moravi, kao i ona na Sutli, tako je spriječila da se bliski susjedni narodi, unatoč intenzivnim međusobnim kontaktima, stope u jednu naciju.
Slovaci su se tijekom narodnog preporoda u 19. stoljeću izborili za vlastiti jezik kao temelj svoje nacionalne samobitnosti, iako su najistaknutiji pobornici češko-slovačkog jedinstva bili Slovaci, Pavol Jozef Šafárik i Ján Kollár. Slovački čelnici su 1918. podržali plan čeških političara na čelu s Tomášom Masarykom o stvaranju zajedničke države jer je Slovacima bila obećana autonomija i ravnopravnost s Česima.
Stoga je i nova država dobila naziv Česko-Slovensko, što doslovno znači Češka-Slovačka, no ustavom iz 1920. situacija se promijenila. U nazivu države više nije bilo spojnice i time je naznačen njen unitaristički i centralistički karakter.
Nametnuta je dogma o jedinstvenom čehoslovačkom narodu i Slovačka je postala tek jedna od četiri zemlje (ostale su bile Češka, Moravska i Potkarparska Rus naseljena Rusinima), a zemaljska vlada imala je tek ograničene ovlasti i bila ispostava vlade u Pragu. Podređenost Slovačke očitavala se i u državnim simbolima – za čehoslovačku zastavu uzeta je bijelo-crvena češka zastava, kojoj je kao simbol Slovačke dodan plavi trokut. Grb nove države postao je češki lav, na čija prsa je postavljen slovački grb, dvostruki križ s tri planinska vrha.
Slovačka je bila zaostala zemlja s malo vlastitih stručnjaka i ovisna o pomoći Čeha i smatralo se da nije sposobna za autonoman život, no Slovaci su bili nezadovoljni i pod vodstvom svećenika Andreja Hlinke tražili su autonomiju.
Cilj su ostvarili tek u jesen 1938. kad je nakon Münchenskog sporazuma pogranični dio Češke (Sudeti) većinski nastanjen Nijemcima pripojen Njemačkoj. U naziv tako okljaštrene Čehoslovačke opet je vraćena spojnica, a Slovaci i Rusini dobili su autonomiju, no država nije bila dugog vijeka.
(Kraj prvog nastavka)
Ostali nastavci:
2. Kako je propala Čehoslovačka (2): Havel je 1989./90. oduševio Čehe, ali Slovake je razočarao
3. Kako je propala Čehoslovačka (3): Česi i Slovaci različito su shvaćali pojam “zajednička država”
4. Kako je propala Čehoslovačka (4): Najveći problem bila je podjela imovine, proces je trajao do 1999.
* Autor je povjesničar i novinar, predsjednik Hrvatsko-češkog društva i vrstan poznavatelj prošlosti i sadašnjosti Češke i Slovačke
