U nastavku suđenja pred Haaškim sudom ratni vođa bosanskih Srba radovan Karadžić, koji se tereti za genocid u Srebrenici i još sedam bosanskohercegovačkih općina, izjavio je da nijedan od preko 4.000 zarobljenika u logoru na Manjači 1992. godine “nije bio pritvoren zbog toga što je druge vjere”, nego “zbog sumnje, osnovane ili ne, o krivičnom djelu”, prenois BIRN.
KDZ-163, svjedok tužiteljstva i nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske, kazao je da je 1992. godine ispitivao zarobljenike u logoru na Manjači, ali je dodao da “o vjeri i naciji nikada nije razmišljao” i da mu je to bila “sporedna stvar”.
“Na Manjači je bilo najviše muslimana – preko 95 odsto. Bilo je i 150 Hrvata i pet Srba. Tako da vjera i nacija nije bila opredjeljujuća za dolazak na Manjaču”, rekao je svjedok dok ga je Karadžić unakrsno ispitivao.
Na tvrdnju Karadžića da je logor Omarska kod Prijedora bio “istražni centar”, KDZ-163 je uzvratio da to “ne može potvrditi”, zato što u Omarskoj nije bio, ali da je čuo za termine “istražni i sabirni centar”.
Karadžić je tijekom unakrsnog ispitivanja sugerirao da su ubojstva i zlostavljanje zatočenika u logorima u blizini Prijedora bila djela nekontroliranih pojedinaca i izraz “društvene patologije”, te upitao svjedoka kakva je bila sudbina zarobljenika odvedenih sa Manjače.
“Svi koji su sa Manjače odvođeni, uglavnom su išli u razmjenu. Nijedan nije stradao ili, ne daj Bože, bio ubijen”, odgovorio je KDZ-163.
Zaštićeni svjedok KDZ-163 počeo je sa svjedočenjem u utorak, kada je rekao da su se u srpnju 1992. godine 24 Bošnjaka iz Sanskog Mosta ugušila u prenakrcanim šleperima koji su ih dopremili u Manjaču.
Posvjedočio i da je “jedan broj zarobljenika” iz Omarske u kolovozu bio ubijen pred kapijama Manjače, te da su dva Bošnjaka drugom prilikom bila ubijena u samom logoru.
Na Karadžićevu sugestiju, KDZ-163 je na ovom ročištu potvrdio da su srpski vojnici na Manjači “s raznih strana dobivali naređenja da poštuju Ženevske konvencije”.
