Šibenski portal Šibenik.in jučer je objavio intervju novinara Ivana Živkovića Žike s rođenom Šibenkom, Sandom Rašković Ivić, kćeri Jovana Raškovića, psihijatra i osnivača Srpske demokratske stranke 1990., kojega se često smatra najodgovornijim za pobunu hrvatskih Srba.
Intervju je bio u “bunkeru” godinu dana jer je napravljen za dnevni list 21. stoljeće, ali nikad nije objavljen. Dopuštenjem autora, portal Šibenik.in jučer ga je objavio, a mi donosimo najzanimljivije dijelove.
Međunarodna zajednica je prije akcije Oluja ponudila sporazum Z4. Hrvatska je tada bila voljna prihvatiti taj sporazum, koji je srpskoj zajednici na tom području nudio oblik autonomije koji se može usporediti s kasnijim uređenjem Republike Srpske u BiH. Je li srpsko vodstvo u Hrvatskoj pogriješilo i je li to odbijanje prouzročilo akciju koja je uslijedila?
– Naravno da je bila pogreška ne prihvatiti Z4. Međutim, Hrvatskoj nije ni padalo na pamet prihvatiti taj sporazum. Po nekim informacijama koje imamo ovdje, Babić je na kraju čak nudio da to bude prihvaćeno, međutim, bilo je odbijeno… Ali, vjerujte, i da je Hrvatska zaista mislila prihvatiti Z4, a da su ga Srbi odbili, to nikako nije način da se protjera 280 tisuća ljudi u jednom danu zbog toga što njihovo vodstvo ne želi prihvatiti jedan plan.
Ali je li, po vašem mišljenju, to područje trebalo doći pod jurisdikciju Republike Hrvatske?
– Po onome što je Badinter rekao, ja teška srce moram reći da jest. Badinter je rekao svoje. Moje je mišljenje, kao i što je bilo mišljenje mojeg oca, da se opredjeljuju samo narodi, a ne republike. Badinter je rekao drukčije. To je međunarodna komisija i to se mora slušati. U svakom slučaju, onda je srpskom narodu i bilo mjesto u Hrvatskoj…
Koje je bilo rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj za vašeg oca Jovana Raškovića?
– Trebalo je naći mjesto pod suncem i za Srbe koji su tada živjeli u Hrvatskoj. Jer Srbi nikako nisu mogli biti zadovoljni retorikom koja se događala u njihovu susjedstvu, Tuđmanovim govorima i svom onom ikonografijom koja je sve to pratila. I s obzirom na to da su kod većine ljudi koji su tada živjeli rane iz Drugog svjetskog rata bile još prilično žive, trebalo je naći neko rješenje za Srbe. Jer ono što je tada bilo bio je projekt da se Srbi pretvore u političke Hrvate. A to je nešto protiv čega smo bili i moj otac i ja.
S jedne se strane vaš otac u razgovoru s Tuđmanom zalagao za autonomiju Srba u sklopu Hrvatske, kao rješenja srpskog pitanja, ali s druge strane, Jovan Rašković je početkom tih 90-ih držao militantne govore na nekim skupovima, kao na mitingu u Benkovcu. Penjao se na pozornicu zajedno s ljudima koji će poslije u Haagu odgovarati za počinjenje ratnih zločina.
– Kad se moj otac penjao s tim ljudima, on, naravno, nije mogao znati kako će se ti ljudi poslije ponašati. On nije bio čovjek od rata. Vi spominjete njegov govor u Benkovcu, a ne spominjete njegov govor u Kninu ili Petrinji, kad su Srbi od njega tražili oružje, a on je rekao da im ga ne bi dao i da ga ima. Rekao im je da, ako hoće vođu koji će ih voditi u ratu, moraju naći nekog drugog.
U tom Benkovcu je rekao: “Nemojte od mene tražiti oružje, ali ako ga želite, ima onoga tko će vam ga dati.” To je poprilično militantno. Gledao sam tu snimku na YouTubeu i baš je tako izrečeno.
– Ja se toga ne sjećam.
Što je za vas osobno značio rat u Hrvatskoj?
– Za mene osobno početak rata u Hrvatskoj bio je kraj jednog razdoblja mojeg života. Tada su mi se slomila mnoga prijateljstva, mnogi odnosi. Slomio mi se i brak. Ja sam tada ostala bez zavičaja. Bilo mi je teško. Jako sam loše živjela u Zagrebu i na mene se sručila sva mržnja koja je bila uperena na mojeg oca, iako se ja tada nisam bavila politikom. Morala sam otići. Jer ja sam u Zagrebu nekoliko mjeseci živjela tako da je policija bila pred mojim vratima, kao i pred ordinacijom na Rebru, gdje je policajac stajao u civilu. Doživljavala sam neugodnosti, i fizičke i poniženja. To je sve bilo vrlo bolno…
Kako je Sanda Rašković-Ivić završila u Beogradu
Sanda Rašković-Ivić je psihijatrica, kao i njezin otac. Rat ju je zatekao u Zagrebu, gdje je radila, bila udana i imala dvoje djece. Razvela se te je s djecom otišla u Beograd. Sin joj se ubrzo vratio ocu u Zagreb, a kći je ostala s njom. Ubrzo je i sama ušla u politiku. Ostvarila je političku karijeru: bila je potpredsjednica Vojislavu Koštunici u DSS-u, brinula se o izbjeglicama iz Hrvatske, bila je predsjednica Koordinacijskog centra za Kosovo i Metohiju, bila je veleposlanica RS u Italiji… Danas je poslanica u Skupštini te predaje u jednoj medicinskoj školi. U Beogradu se ponovno udala, za akademika Aleksandra Ivića, s kojim je dobila i svoje treće dijete.
