Nema baš nikakvog načelnog problema u ideji trećeg entiteta, dakle u federalizaciji BiH, konačno ona je predviđena i Washingtonskim sporazumom, koji je pao u zaborav iako je bio dvostruko bolji od onog iz Daytona. Ali, ako to znači institucionaliziranje još jedne nacionalističke kamarile, jedini zaključak može biti ovo: dobro je da se napravio ovaj prvi korak, ali u drugi je bez dobre pripreme bolje ne ulaziti
Piše: Marinko Čulić | “Novosti” – www.novossti.com
Ponovno je uzavreo bosanski lonac, ali ovaj put, za promjenu, cjepanice u vatru ne dolaze samo iznutra, nego i izvana. Dobro, bilo je toga i prije, Borisa Tadića već se godinama optužuje da šuruje sa “secesionističkim” Dodikom, pa je u jednom trenutku, radi ravnoteže, čak uspostavio blisku vezu i s ništa manje suspektnim Silajdžićem. Ali, gledaj sad. Slične optužbe odnedavno dolaze čak i Hrvatskoj koja se, zgromljena Tuđmanovim svinjarija u Bosni i Hercegovini, puno desetljeće bila gotovo mumificirala u šutnji na bosanske teme. Pokušavao je jedino Stjepan Mesić, ali s njegovim prostodušnim i naivnim konceptom građanske BiH otvarala su mu se samo vrata u Sarajevu, u Mostar i Banju Luku nije mogao ni htio, taman da je imao još dva mandata.
Još od Josipovićevog dolaska na vlast prije godinu dana bilo je naznaka da Zagreb namjerava prekinuti svoju karmelićansku šutnju i zauzeti kakav-takav stav. I to rukovođen prije svega desperatnim položajem Hrvata, čija demografska oseka, izgleda, poprima dramatične razmjere, zbog čega, ali ne samo zbog toga, praktički gube status konstitutivnog naroda i postaju manjina. Možda je oko toga šaptom postignut i neki dogovor u brojnim susretima Josipovića i Tadića, pri čemu je hrvatski predsjednik lako mogao biti inicijator jer je popularniji u BiH, i to u svim nacionalnim komponentama bosanske trokrake. Kako bilo, nije to ništa zazorno, zašto bi zajednički dobronamjerni istup dvojice predsjednika bio nešto loše, ne valjda zato što netko misli da je sadašnje stanje u BiH “svi sa svima, svi protiv svih” (Lovrenović) nešto dobro. Zato je bučno alarmiranje Ive Banca kako Josipović i Tadić obnavljaju matricu Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva svakako pretjerani prasak, i hrvatski predsjednik sigurno nije puno pogriješio kada mu je odbrusio da je to stav notornog političkog marginalca, tako nekako.
E, ali i mi ostali imamo neka pitanja za Josipovića i Tadića i čekamo na njih odgovor, ako ga imaju. Da, eventualni dogovoreni ulazak Hrvatske i Srbije u politički prostor BiH teško je, zapravo nemoguće stavljati u istu košaru s Miloševićevim i Tuđmanovim ratnim preoravanjem BiH. Pa neće se valjda reći da dvije zemlje nisu danas barem za jotu-dvije miroljubivije i demokratskije nego što su bile tada. Usto, ako ni toj dvojici ratnih kabadahija nije uspjelo razbiti i sasvim podijeliti BiH, kako bi to uspjelo Tadiću i Josipoviću kojima, kada se okrenu Bosni, na potiljcima jasno vidiš dva para očiju sa strahopoštovanjem upiljena u Bruxelles i Washington. Ne vidim tu ozbiljnog problema. Njega, međutim, ima u nečem drugom. Ne vidi se kakav bi to plan o unutrašnjem uređenju BiH mogli iznijeti njih dvojica, a da se decidirano ne izjasne o pogubnosti srbijanske i hrvatske politike u BiH devedesetih. Koliko god ga u BiH hvalili, Josipović je to napravio samo dopola, Tadić ni toliko. Uostalom, uviđaju to i oni sami i nijedan se ne usudi zucnuti o nekom novom planu za BiH, pa je tvrdnja Banca kako je Josipović u jednom trenutku podržao treći entitet krajnje nategnuta. Čovjek se jeste malo nagnuo u tom pravcu, ali ne više nego izjavom da se najprije treba otvoriti široka unutrašnja rasprava u sva tri naroda, a to se pitanje može otvoriti tek na kraju te rasprave.
Vesna Pusić? E, ona si je s pravom mogla dozvoliti puno više. Još nije potrošila kredit iz 2000. godine kada je jedina hrabro rekla da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, i tu naprosto moraš stati i poslušati što danas kaže. A kaže da njoj kao realnoj političarki više nije strana ni ideja o tri entiteta – jer pita kako bi se, zaboga, moglo podijeliti već podijeljenu Bosnu – ali svojoj temeljnoj zamisli građanske BiH ostaje vjerna kroz prijedlog o još dva entiteta u kojem bi se uvježbavala takva BiH. Zbog toga je oštro napadnuta ne samo u Sarajevu, gdje je optužuju (“Oslobođenje”) da novi vjetrovi iz Zagreba, uz stare iz Beograda, tjeraju Bošnjake u krilo Turske, nego i u liberalnim krugovima u samoj Hrvatskoj. Zato je malo reterirala, izjavivši da je to samo njen prijedlog za razmišljanje, a ne neki dovršeni i nužno najbolji model. Ali, od same ideje nije odustala, i dobro da nije.
Ta je ideja u startu bolja od dosadašnjih gnjavatorskih mantranja iz Zagreba i Beograda da dvije države poštuju integritet BiH i da potiču tri naroda da bez miješanja sa strane sami dogovorom nađu rješenje budućeg uređenja. Ta ustajala bajalica, koja poput svete vodice nit’ pomaže nit’ odmaže, kao da je priznavala da nikakvi novi odnosi u trokutu Hrvatska – BiH – Srbija nisu mogući. Ili onaj užas od Miloševićeve i Tuđmanove politike prema BiH ili – ništa. Zato je dobro i da su Josipović i Jadranka Kosor ovih dana izašli sa zajedničkom platformom o jednakopravnosti Hrvata u BiH, jer to jeste problem koji i u Bosni sada svi priznaju, uključujući već i “nadnacionalni” SDP. Kako Josipović još otprije, a Vesna Pusić odnedavno s razlogom dovode u pitanje i sadašnji način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji je drugi put zaredom izabran bošnjačkim glasovima, eto ti za početak više nego dovoljno materijala za raspravu. Pa i za prve diskretne akcije.
Spomenuta zajednička platforma Josipović-Kosor najvjerojatnije je imala za cilj pledirati na Lagumdžijin SDP da, nakon što je priznao da postoji hrvatski problem u BiH, u skladu s tim i djeluje. A to znači da u formiranju nove vlasti u Federaciji BiH ne pokušava, zajedno s najvećom bošnjačkom strankom SDA-om i malim hrvatskim satelitima, isključiti dva HDZ-a (Čovićev i Ljubićev). Dakle, da ne amputira iz političkog života dvije najveće stranke iz hrvatske nacionalne komponente. U osnovi, ova dva apela naciljana iz Zagreba prema Sarajevu dobra su i opravdana. Problem je, međutim, da ono isto što Bošnjaci rade Hrvatima na federalnoj razini – nadglasavaju ih, Hrvati (dva HDZ-a) zajedno sa Srbima (Dodikov SNSD) rade Bošnjacima na državnoj razini – također ih nadglasavaju. Dakle, ne mogu se prigovori iz Zagreba o istim stvarima slati samo na jednu, sarajevsku, nego i na mostarsku i banjalučku adresu, gdje je nastala srpsko-hrvatska koalicija koja zbilja počinje bazditi na hegemonističke izlučevine iz Karađorđeva.
Drugim riječima, ako Josipović i Jadranka Kosor nešto traže u ime Hrvata u BiH, onda dobivaju pravo, i sada je pitanje imaju li hrabrosti i mudrosti da ga iskoriste, da budu kritični i prema njihovim političkim vođama. A sadašnje stanje stvari je takvo da ti vođe čine zaumnu nacionalističku kliku u ime koje Čović napada bosanski SDP što se uortačio s bosanskim HSP-om, čiji je program “Hrvatska do Drine”, a sam diže slavoluke Dariju Kordiću, koji bi očistio sve muslimansko od Une do Drine. I tu se onda otvara cijela sila pitanja. Dobro bi, naravno, bilo da u središnjoj bosanskoj državnoj vlasti sjede predstavnici najvećih hrvatskih stranaka, ali što ako odande nemaju, ili ne žele, poslati u Sarajevo nikoga osim ovakvih opasnih blebetala. Dobro bi bilo i da u Predsjedništvu BiH ne sjedi Željko Komšić, nego netko kojeg će zbilja izabrati hrvatski narod, ali što ako je Komšić razumniji i bolji od još jednog opasnog hrvatskog blebetala koje bi tamo došlo. Eto, to je granica gdje legitimne ideje Josipovića i Jadranke Kosor prelaze u nešto neizvjesno i zazorno, a isto je i s najkredibilnijom među njima, Vesnom Pusić.
Nema baš nikakvog načelnog problema u ideji trećeg entiteta, dakle u federalizaciji BiH, konačno ona je predviđena i Washingtonskim sporazumom, koji je pao u zaborav iako je bio dvostruko bolji od onog iz Daytona. Ali, ako to znači institucionaliziranje još jedne nacionalističke kamarile, jedini zaključak može biti ovo: dobro je da se napravio ovaj prvi korak, ali u drugi je bez dobre pripreme bolje ne ulaziti.
