Ljudi i narodi ne mogu pobjeći od svoje povijesti. Ova se tvrdnja jučer u Vukovaru vidjela golim okom. Ta je povijest, dakle, uzela za ruku Borisa Tadića (on bi, vjerojatno volio reći da je on uzeo nju), i izvela ga na veliku scenu na kojoj on inače voli igrati; razumije se, glavne uloge.
Sve su oči bile uprte u njega. Gledale su ga Srbija i Hrvatska, Bruxelles i Washington, mali i veliki, sljedbenici i protivnici; usuđujemo se reći, ne samo živi nego i mrtvi. I dvjesta pedeset novinara.
Svatko je, razumije se, imao svoja očekivanja. Srbiji je trebala katarza. Hrvatskoj pokajanje Srbije. Bruxellesu i Washingtonu hrabri politički i moralni impulsi iz regije.
Velike i male mogla je ujediniti sama dimenzija događaja. Sljedbenici su htjeli predmet obožavanja, protivnici predmet osporavanja. Živi nadu, mrtvi pijetet. Ivo Josipović dobro je razumio momentum i skoro čitav prostor dao je svome gostu. Njegova je računica vjerojatno bila jednostavna: bit će na većem dobitku što se bude manje vidio.
Tadić je priliku iskoristio kako treba. Jednostavna i jasna poruka koja je u sebe uključivala delikatne pasaže o priznanju zločina, isprici i traženju oproštaja otklonila je sumnje u odgovarajući nastup, vrlo rasprostranjene naročito u finalu priprema dolaska.
Tome je značajno doprinio sam Tadić: prvo, ofirajući svoj očajni muzički ukus ubacujući neoprezno u događaj priču o hrvatskoj pseudo-porno pjevačici; i, drugo, govoreći o Miloševiću kroz zube u toj mjeri da je s ozbiljne točke gledišta pred posjet strepnja ispadala veća od nade.
Na Ovčari, međutim, nije ostavljao prostor dvojbama. Njegovi pisci govora nisu mu, na žalost, dali rečenicu koja će se citirati, njegov je govor stilistički, dakle, bio ispod povijesnog horizonta na kojem se on kao govornik nalazio, njegove su se riječi potrošile već jučer, pa ipak to nije ugrozilo veliki format njegove političke pojave u Vukovaru.
Rekao je što je trebalo da se kaže, i samoj gesti dolaska kao takvoj dodao zamašan prilog. (…) [Radivoj Cvetićanin / Danas]
