Predsjedništvo Matice hrvatske jučer je na sjednici prihvatilo Izjavu o hrvatskom pravopisu, u kojoj ističe kako je Hrvatski pravopis – inačica za javnu raspravu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) ispod razine bilo kojeg od postojećih pravopisnih priručnika.
Izjavu Matice hrvatske donosimo u cjelosti:
1. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje hrvatskoj je javnosti 15. travnja na raspravu ponudio Hrvatski pravopis – inačicu za javnu raspravu. U vezi s tom inačicom želimo reći dvoje: prvo, po svojem opsegu, po iscrpnosti opisane i propisane pravopisne građe, po objašnjenjima temeljnih pravopisnih pojmova, po sadržanim primjerima – inačica je znatno ispod razine bilo kojeg od postojećih pravopisnih priručnika; drugo, inačica ne sadrži pravopisni rječnik, neodvojiv dio svakoga pravopisnog priručnika, tako da o njemu, osim da se najavljuje njegova izrada, znamo vrlo malo: ne znamo ništa o opsegu rječnika i načinu obrade natuknica.
S obzirom na to zaključujemo da su svi pozvani da sudjeluju u javnoj raspravi zatečeni u apsurdnoj situaciji: pozvani su da daju prijedloge o inačici pravopisa Instituta, a pritom je posve prirodno i nužno da zagledaju u postojeće pravopisne priručnike (nejasno je jedino smije li se to i priznati!) budući da je u njima pravopisna problematika obrađena i sustavnije i podrobnije negoli je to učinjeno u pravopisnoj inačici Instituta. Apsurdno je da već nekoliko tjedana javnost radi na popravljanju radne inačice pravopisa zagledajući u postojeće, zgotovljene, daleko opsežnije, potpunije i jednoznačnije pravopisne priručnike.
2. Hrvatsko je društvo umorno od »demokratskih rasprava« koje su okončane i prije negoli su započele, od »demokratskih rasprava« rezultati kojih su poznati i prije negoli je rasprava i otpočela. Temeljni je preduvjet svake demokratske rasprave o nekome prijedlogu, pa tako i o pravopisnom projektu Instituta, da ponuđeni prijedlog u konačnici može biti – odluči li se tako u raspravi – neprihvaćen. U vezi s time želimo reći: prvo, da su predstavnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i prije negoli je pravopis Instituta predstavljen (npr. ministrova izjava u Opatiji od 9. travnja), a i za vrijeme trajanja rasprave (npr. ministrova obavijest nakladnicima od 26. travnja) nedvosmisleno izjavljivali da će se pravopis Instituta primjenjivati u školama. Dakle kakav god da bude – Ministarstvo je odlučilo da će pravopis Instituta biti primjenjivan. I prije negoli je rasprava započela, Ministarstvo zna rezultate te rasprave ili ne želi za njih ni znati – svejedno, pravopis će biti primjenjivan u školama. Dakle odavno je jasno da će priručnik Instituta biti proglašen službenim. Ali jasno je i to da će se i drugi pravopisni priručnici morati rabiti jer korisnici na mnoga pitanja u »službenome« neće pronaći odgovora. Drugo, hvale je vrijedno da su autori inačice za javnu raspravu zainteresirani za mišljenje drugih stručnjaka i hrvatske javnosti. Istina je da se pozivaju na demokratičnost i znanstvena načela kojih se drže u svojem radu, ali nije objašnjeno na temelju kojih će kriterija vrednovati prijedloge iznesene u raspravi. Pozicija za koju su se izborili – bolje rečeno, koja im je dana – vrlo je lagodna. »Mi« pozivamo na raspravu, demokratsku naravno, ali »mi« smo ujedno ti koji ocjenjujemo tuđa mišljenja, »mi« smo ti koji odlučujemo jesu li tuđe primjedbe o našemu radu prihvatljive i dobronamjerne. Ipak, u akademskoj zajednici uobičajeno je da tekstove vrednuju vanjski recenzenti. Ne znamo zašto tako ne bi bilo i s tekstom pravopisa. Ne znamo zašto znanstvena kompetitivnost i ustanova vanjske recenzije odjedanput ne vrijedi kada je riječ o pravopisu Instituta.
3. U našoj jezičnoj kulturi u optjecaju je i u uporabi, kao što je poznato, više pravopisnih priručnika: Hrvatski pravopis (Babić–Finka–Moguš), Pravopis hrvatskoga jezika (Anić–Silić), Hrvatski pravopis (Babić–Moguš), Hrvatski školski pravopis (Babić–Moguš–Ham) te Hrvatski pravopis Matice hrvatske, autori kojega su Badurina, Marković i Mićanović. Institut uglavnom nije zauzimao autonoman stav spram problematike hrvatskoga pravopisa.
Sve do 2012. godine Institut podupire odluke Vijeća za normu hrvatskoga jezika te provodi pravopisnu politiku tako što se jasno odlučuje za jedan pravopisni priručnik. Nakon ministrova ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga jezika i izbora novoga ravnatelja Instituta odlučuje napraviti svoj pravopis, a u nizu medijskih istupa ravnatelj Instituta najavljuje da će taj pravopis biti konačan, jedinstven, obvezujući. U svemu tome ne možemo prepoznati drugo doli taktiziranje znanstvenika koji svoje znanstvene stavove oblikuju u skladu sa željama trenutne vlasti u državi ili u ustanovi. Nijednom pravom filologu neće na pamet pasti tvrditi da njegovo djelo mora biti konačno i obvezujuće, takve formulacije priliče nekim drugim disciplinama.
Poznavatelji hrvatske jezične povijesti potpuno su svjesni da je pravopisno pitanje već dugo prijeporno pitanje jezične politike. Svi mi koji nemamo kratko pamćenje, koji nismo zaboravili što smo čitali o povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda ili nismo propustili da o njoj naučimo što više, dobro znamo da svaki pravopisni projekt koji svoju sudbinu veže isključivo uz trenutnu političku volju može računati samo na kratkoročan uspjeh i privremene probitke.
4. Želimo li doista demokratsku raspravu, želimo li se doista voditi znanstvenim načelima, želimo li se doista društveno i stručno odgovorno ponašati – pa tako i kad je riječ o jezičnopolitičkim pitanjima, konkretno pravopisnim – trebamo se oduprijeti tomu da se pojedinim interesnim skupinama, a takve postoje svugdje u društvu, pa tako i u akademskoj zajednici (što se ne može prikriti), osigurava i dodjeljuje po nečijoj (samo)volji pozicija koja je – koliko god da se pokušavala kamuflirati pozivima na demokratičnost i znanstvenost – monopolistička.
5. Smatramo da u potrazi za rješenjem pravopisnoga pitanja treba voditi računa o sljedećem:
– hrvatski pravopis, neovisno o tome što postoji više pravopisnih priručnika, znatnim je dijelom posve usuglašen i stabilan;
– svaka zainteresirana skupina ima pravo ponuditi svoj pravopisni projekt, a javna rasprava treba se voditi o svim pravopisnim priručnicima – stavimo dakle na stol priručnike i usporedimo njihova pravopisna pravila i rječnik;
– pozivamo da se umjesto jalove rasprave o dvama-trima pravopisnim pitanjima raspravlja o srži: o tome što pojedini priručnik sadrži, a što ne sadrži (a morao bi sadržavati), koji je pravopisni priručnik i koji pravopisni rječnik najiscrpniji, o tome u kojoj je mjeri svaki od ponuđenih priručnika doista od pomoći onomu koji piše hrvatskim standardnim jezikom (posebice učeniku, studentu, profesoru, lektoru, prevoditelju, književniku, znanstveniku, službeniku, novinaru);
– pozivi na pravopisno jedinstvo i izdavanje »jedinstvenog pravopisa« nažalost prečesto dolaze od onih koji jedino računaju s time da s pozicije institucionalne moći lakše mogu svoje partikularne stavove progurati kao zajedničke i općeprihvaćene;
– uobičajeno je da o uporabi pravopisa u školi odlučuje mjerodavno ministarstvo, pa bi tako trebalo biti i u našem školskom sustavu, ali ne tako da ministarstvo izravnom nagodbom – bez natječaja, bez jasno utvrđene procedure – sa zainteresiranom skupinom (institucija, pojedinci) određuje »službeni pravopis«;
Dakle, ako govorimo o obvezujućem pravopisnom priručniku, govorimo o školi i, možda, o državnoj upravi, a nikako o cijeloj hrvatskoj jezičnoj kulturi. Njoj ne treba jedan obvezujući, tzv. konačni pravopisni priručnik, kao što joj ne treba ni samo jedan rječnik, ni samo jedna gramatika.
Smatrajući da svaki temeljni jezični priručnik, pa tako i pravopisni, treba proći test prihvatljivosti u jezičnoj zajednici tako što će joj služiti kao pomagalo i jedino tako sebi priskrbiti legitiman status, pozivamo i ohrabrujemo pripadnice i pripadnike hrvatske jezične zajednice da proučavaju svoj jezik i da o njemu osviješteno i aktivno odlučuju. Ne budu li to činili, to će činiti drugi umjesto njih.
