Koliko je u postdaytonskom Sarajevu kratak da put od zvijezda do blata, od počasnog građanina do mrskog neprijatelja te od “prave raje”, “legende” i “Tite” do “fašiste”, “škutora” i “papka” iskusio je ovaj tjedan zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Isti Bandić za kojeg je prije pet godina, kada je donirao Sarajevu teniske terene, tadašnji ministar kulture i sporta Sarajevskog kantona Emir Hadžihafizbegović kazao “Nikada do sada nisam naišao na čovjeka koji je u tolikoj mjeri altruist i koji je spreman pomoći gdje god to može”, trenutačno je glavni problem sarajevske skupštine.
Samo mjesec dana nakon što je odlučilo imenovati Bandića počasnim građaninom Sarajeva, Gradsko vijeće opozvalo je vlastitu odluku, što je slučaj bez presedana. Za odluku o degradaciji Bandića od počasnog Sarajlije do običnog papka glasovalo je 20 vijećnika, a jedan je bio suzdržan. Ta zapanjujuća odluka kojom vijećnici skaču sami sebi u usta, jer su u istom sastavu, samo nekoliko tjedana ranije, odlučili da taj čovjek ima posebne zasluge za Sarajevo, uslijedila je kao reakcija na intervju što ga je Bandić 10. ožujka dao televizijskoj mreži Al Jazeera.
U njemu je, uz ostale mahom afirmativne stavove o BiH i Sarajevu, iskazao i svoje viđenje budućnosti: “Bosna i Hercegovina kao demokratska zemlja tri konstitutivna naroda i, nadam se, uskoro i tri entiteta, da svatko ima mogućnost da izabere svoje predstavnike”.
Samo spominjanje trećeg entiteta bilo je dovoljno da munjevito padne u čaršijsku nemilost. Dakle, radi se o klasičnom verbalnom deliktu, zbog kojeg je Bandić kažnjen nečim što je po mišljenju sarajevskih vijećnika valjda trebalo biti javno sramoćenje, a čime je tih dvadeset ljudi u stvari više reklo o sebi i vlastitoj vjerodostojnosti. Nastojeći izgladiti situaciju Bandić je kazao kako samo želi potvrditi svoju privrženost Sarajevu ali i BiH “kao zemlji svojih korijena”. E, u tome se prevario, jer danas su te stvari dobrim dijelom u koliziji.
Službeno je Sarajevo danas izravno suprotstavljeno onome što su njegovi korijeni, i u sklopu njih političkim pravima Hrvata u BiH. Ta histerija samoproglašenih ekskluzivnih čuvara BiH pod lažnom građanskom krinkom dosegla s je takve razmjere da su neistomišljenike, pa i tako usputne i po toj temi u osnovi bezazlene poput Bandića, spremni ušutkavati i zastrašivati krajnje skandaloznim potezima. Božo Ljubić, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, u prvoj službenoj hrvatskoj reakciji iz BiH ispravno je uočio kako ovo nije toliko priča o Bandiću već o Sarajevu, Bosni i Hercegovini i položaju Hrvata u njoj te zaključio kako se “svako mišljenje koje ne slijedi velikobošnjačku dogmu o BiH sankcionira uz obrazloženje da se radi o rušenju države.”
Tzv. treći entitet (elegantnije rečeno – multietnička teritorijalna jedinica s hrvatskom većinom) postao je tabu u trenutku stvaranja daytonske BiH. Dayton je prva povijesna asimetrija, koja je tri naroda gurnula u dva entiteta, jedan ekskluzivno srpski, drugi bošnjačko-hrvatski koji je kao federacija kantona trebao u budućnosti poslužiti kao pozitivan primjer kojeg bi kasnije u integrativnim procesima slijedili i Srbi. No dva desetljeća kasnije, zbog bošnjačkog političkog nasilja nad malobrojnijim Hrvatima, Federacija je postala antipropaganda za BiH. Tijekom dva poslijeratna desetljeća Republika Srpska ostala je netaknuta, a Federacija se sve više, uz asistiranje međunarodne zajednice, pretvarala u bošnjački entitet jer Bošnjaci u njoj odabiru predstavnike i sebi i Hrvatima.
Prije tri godine je, tada oporbena političarka, a danas ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić u potpuno dobronamjernom kontekstu rekla: “Kako bi se što prije normalizirali odnosi u BiH, potrebno je razmotriti zalaganje za treći, hrvatski entitet ako će to pridonijeti stabilizaciji BiH.” Pusić je tada isticala daje ona sklonija građanskom principu, ali budući da je etnoteritorijalni koncept primijenjen u slučaju Republike Srpske, nema razloga da se to ne proširi i na Hrvate. Sarajevski mediji su je tada dočekali na nož i nazivali Vesnica Šušak. Budući da je u zadnjih osam godina političkim nasiljem bošnjačkih stranaka kompromitiran model institucionalne zaštite nacionalne ravnopravnosti, etnoteritorijalni koncept ostaje kao jedini logičan i održiv. On u biti i danas postoji. BiH je država dva nacionalna entiteta, srpskog koji se zove Republika Srpska i faktično bošnjačkog koji se zove Federacija BiH. Ako je već tako, zašto ne bi postojao i treći? Tko ima moralno pravo u ovakvoj situaciji reći Hrvatima ne smijete spominjati svoj entitet, već trebate ostati podstanari u bošnjačkom entitetu bez političkih prava koja imaju i manjine u europskim zemljama?
“Jako je čudno da čovjek koji je porijeklom iz BiH zagovara dezintegraciju a ne integraciju”, rekla je jedna sarajevska vijećnica, i time milijunti put ponovila temeljnu neistinu unitarističke propagande. Zašto bi treći entitet ili teritorijalna jedinica s hrvatskom većinom bio samorazumljiv faktor dezintegracije? Prije će biti da je to jedini način za očuvanje BiH, ako već i za to nije prekasno, jer u njoj cijelo vrijeme, od početka rata do danas, postoje tri odvojena društva. Zašto se svaki preustroj koji im ne odgovara naziva cijepanjem?
Iznimno važna rezolucija parlamenta EU iz veljače govori o dvije opasnosti za BiH – uz separatističku srpsku prvi put kao problem detektira i centralističko unitarističku bošnjačku politiku. Rezolucija govori i o potrebi federaliziranja BiH, što se poklapa s hrvatskim interesima, a nije daleko od onoga što je lupio Bandić. Entitet nije oduvijek ni za sve bio bauk. Svi planovi međunarodne zajednice od Cutileirova plana s početka 1992., s kojim se mogao izbjeći rat, a koji je Izetbegović najprije prihvatio, a potom, nakon razgovora s tadašnjim američkim veleposlanikom Zimmermannom odbio, pa sve do Daytona, predviđaju etnoteritorijalni koncept.
Imaju ga i neke uspješne višenacionalne europske zemlje. Argument nedopustivog miješanja pada na više razina. Prije mjesec danas se puno izravnije u unutarnja pitanja BiH opet umiješao bošnjački lobist Stipe Mesić predlažući ukidanje entiteta i stvaranje “građanske BiH”, što je također suprotno Ustavu, ali njegove bajke su unitaristički krugovi slavili jer se poklapaju s njihovim maksimalističkim fantazijama. Zatim, Bandić je, za razliku od mnogih današnjih sarajevskih moćnika, rođen i odrastao u BiH, ima pravo na državljanstvo te zemlje i kakvo god hoće mišljenje o njoj.
Maske u BiH ubrzano padaju i iza godinama kurentne priče o multi-kulti raji nazire se najcrnji nacionalizam i netolerancija, viđen na primjeru Jasmile Žbanić koja se hrvatskom premijeru obraćala s “Marš kući”, kao psetu, i to zbog mirotvornog dolaska u Mostar u doista dramatičnom trenutku. Zasluga unitarističke politike i njezinih zapjenjenih promotora je da je politika prema BiH, nekada kamen smutnje i stalni predmet dnevnopolitičkih prepucavanja, jedina tema oko koje postoji okvirni konsenzus bitnih političkih aktera u Hrvatskoj, započet zajedničkom izjavom predsjednika Josipovića i premijerke Kosor prije četiri godine.
Jedini Milanovićev potez koji je Karamarko u zadnje dvije godine pohvalio bio je premijerov odlazak u Mostar i pomoć u smirivanju situacije. U međuvremenu su Davor Stier i Tonino Picula u parlamentu EU odradili lavovski posao po pitanju BiH. A i Bandić je svojim nehotičnim sarajevskim “mučeništvom” mnogima otvorio oči. Promjena šireg geostrateškog sklopa, bilo to ove godine, za pet, deset ili trideset godina sigurno će dovesti do bitnih promjena i u BiH, jer je zemlja kojoj se nitko ne raduje u ovakvom obliku dugoročno neodrživa.
Glavni grad trećeg entiteta europske BiH bi tada trebao počasnom građankom proglasiti Jasmilu Žbanić, a posebnu zahvalu izraziti članovima Gradskog vijeća Sarajeva iz 2014. za drastično ukazivanje na šikaniranje Hrvata u Federaciji BiH i na njezinu neodrživost u starom obliku.
Nino Raspudić / Večernji list
