Hrvatski ministar uprave Arsen Bauk želi iz Hrvatske ukloniti sve ulice koje nose ime visokog ustaškog dužnosnika i književnika Mile Budaka, piše Novi list.
Ukonit će i ulicu 10. travnja koja se nalazi u selu Slatinski Drenovac. Naime, u deset gradova i općina još uvijek postoje Budakove ulice: u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici, Pagu, Pleternici, Komiži, Lovincu, Jasenici, Klakaru, a u Pakoštanama čak dvije.
Ministarstvo uprave zatražilo je odluke predstavničkih tijela u jedinicama lokalnih samouprava o imenovanju spomenutih ulica kako bi se utvrdilo jesu li te odluke u skladu s Ustavom i zakonima. Pozivaju se i na Vladu Ive Sanadera koja je 26. kolovoza 2004. godine donijela odluku o uklanjanju spomen obilježja Juri Francetiću u Slunju i Mili Budaku u Svetom Roku, općina Lovinac.
U tom se dokumentu ističe da je njihovo postavljanje bilo “suprotno izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske te nanosi štetu ugledu i interesima Republike Hrvatske”, piše Novi list.
Evo što o Budakovu djelovanju u vrijeme NDH piše Wikipedia:
“(…) Proglašenje NDH dočekuje ga u bolnici gdje je krajem ožujka 1941. godine operiran. U prosincu 1941. godine postao je član HAZU. U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941-43.). Na vlastiti zahtjev je 5. studenoga 1943. godine razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.
Iz Zagreba odlazi 6. svibnja 1945. godine, britanske vojne vlasti su ga 18. svibnja iste godine izručile jugoslavenskim vlastima a Vojni sud 2. armije optužio ga je za ratni zločin i osudio na smrt
Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i sahranjen u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.
(…)
Budak kao političar je daleko kontroverznija pojava (nego Budak kao književnik, op. ur.), i nema naznaka da će se raspaljene strasti oko njega tek tako stišati. Povod cijeloj, često zapjenjenoj raspri oko njega je Budakov status i uloga u doba NDH. Ovdje ćemo navesti samo ključne teze suprotstavljenih strana i dati ocjenu cijele polemike. Mile Budak bijaše jednim od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i “doglavnik“. Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnikom rasnih zakona na temelju kojih je vršen genocid, progon, te fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također, navode se Budakove radikalne izjave (npr., ona o tome da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH, koja je okarakterizirana kao “zločinačka tvorevina”, pa je Budak, po toj vizuri, automatski ratni zločinac. U mekšoj inačici, teza je da ako Budak i nije direktno naredio ni jedan zločin, nije ništa učinio da se masovni zločini spriječe, pa je već time ratni zločinac.
Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su glavna stigma na Budaku, nametnuti su od strane nacističkih glavešina (uz Budakovo protivljenje), pa je činjenica Budakova potpisa u cijeloj situaciji nevažna: potpisao on bilo što ili ne, to nije imalo utjecaja na tijek događaja. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz po ustaški režim nepoćudnih ljudi (npr. Krležu), a samo sudjelovanje u marionetskoj vlasti koja je počinila mnoštvo zločina nije kriterij ni za kakvu osudu. (…)”
