Pod vodstvom Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja koje djeluje u sklopu Ministarstva branitelja na području Tupale u župi Sinac, Grad Otočac, nedaleko od mjesnog groblja, velom tajne obavijeno je iskapanje masovne grobnica u kojoj su 12. rujna 1946. pokopane civilne žrtve koje su strijeljali komunisti bez suđenja i presude.
Taj čin Povjerenstva koje je izdalo nalog Županijskom sudu u Karlovcu s ispostavom u Gospiću izazvao je reakcije kod još žive rodbine strijeljanih, zatim mještana te zgražanje hrvatske javnosti. Pod policijskim osiguranjem (a da bude još veći apsurd, u masovnoj grobnici je strijeljan i djed načelnika mjesne policije Grada Otočca) žrtve su bagerom iskopane i njihove kosti prenesene u groblje u Otočcu pod bilješkom NN. Premda su postojala dva križa s imenima i prezimenima, što je bilo jednostavno provjeriti i obavijestiti rodbinu, indikativno, Povjerenstvo se odlučilo baš učiniti taj zgražajući čin uoči dana proslave ZAVNOH-a u Otočcu, što dodatno upućuje na sumnju prekrivanja komunističkih zločina. U razgovoru s mještanima, malo je onih koji ne znaju tko je ubijen i na koji način u Tupalama te tko je pokopan u tom groblju. Prema svjedočenju mjesnog župnika Stanka Smiljanića, u posljednje tri godine služena je misa za ubijene civile, a tamo se na misi znao naći i načelnik policije koji je, najvjerojatnije dolazio na grob svom djedu. Među mještanima, zatim župnicima župe Sinac – Smiljanićem, župe Ličko Lešće – Ivanom Miškulinom te biskupom Milom Bogovićem, koji je na čelu Komisije za hrvatski martirologij, na čuđenje i na zgražanje naišla je odluka Povjerenstava koje je sebi uzelo za pravo uništiti grobište, izbrisati identitet žrtve, a još tragičnije zatajiti i prekriti one koji su počinili te zločine.
Idem na očev grob – neka me ubiju
Josipu Josi Zagroviću, kojeg poznaje većina mještana u Gackoj dolini, u masovnoj su grobnici kosti sestre i oca. “Sjetim se i danas kad su komunisti došli, zatekli su nas još dok smo spavali. Digli su nas ujutro rano, sestru, tatu i brata, mene i mamu. Mene i mamu su ostavili. Onda su dalje skupljali druge koje su kanili strijeljati. Kad su sve skupili, odvezli su iz Sinca na Ličko Lešće, zatim u Otočac. Bili su pet-šest dana u Otočcu. Poslije toga su ih vozili na Ličko Lešće pa su ih vratili nazad s nakanom da ih odvezu prema jami Bezdan. Tamo su mnoge ubijali i bacali poslije rata. No, toga su puta promijenili svoj plan. Dovezli su ih na kamionima u polje, a u to vrijeme narod je bio u polju, kopali su krumpire. Kad su težaci na njivama vidjeli što se događa, pobjegli su kući. Okupila se vojska, blokirali su prilaze i strijeljali su one koje su odlučili ubiti. To je malo mjesto, sve se ubrzo saznalo, koga su odveli i tko je strijeljan. Sjećam se da je mama jako plakala. Moja su tada dva brata pobjegla, jedan je imao 17, a drugi 23 godine. Za starijeg brata nikad nismo saznali, a mlađi se javio iz Engleske da je živ. Mamu, sestru i mene su ostavili. Ubili su mi drugu sestru i oca. Strijeljali su ih. Nakon tjedan dana došli su nama u kuću i pokupili nas, strpali na kola i dalje nas vozili. Sjećam se da je neki odbornik koji je uvijek bio u općini nešto pisao, i on je valjda određivao kamo će tko. Sjedio sam u kolima, nisam znao što piše. Tada su nas odvukli u Vrhovine. Tamo su nas istovarili u skladište koje se među narodom zvalo Solana. Tu smo bili nekoliko dana, čekali smo vlak koji nas je trebao dalje transportirati. Nisam znao što čekamo, jer smo bili zatvoreni, milicija je čuvala objekt. Kad je došao vlak, onaj teretni, strpali su nas u vagon, vozili dalje, a mi i dalje nismo znali kamo idemo. Sjećam se jedino da je u vlaku snažno drmalo. Dugo su nas vozili, mogao bih reći više od jednog dana. Imao sam tada šest godina, držao sam se za majku od straha. Išli smo u Karlovac, pa iz Karlovca nazad, istovarili su nas u Vrginmostu, hrvatskom Gvozdu. Točno znam kad smo došli da su nas stavili u kamion marke Praga. Dalje su nas nastavili voziti. Najedanput smo došli pred zgradu, neki njihov centar, i istovarili nas. Došao je neki čovjek k nama i rekao: Ja ću uzeti ovu staricu i ovo dvoje djece. Bio je trgovac. Donio je malo mlijeka da se okrijepimo, jer nismo ništa jeli ni pili. Kad je dao sestri mlijeko, meni je bilo žao zašto i meni nije dao to mlijeko. Kako sestra nije voljela skorup, mlijeko je ipak pripalo meni. Taj čovjek nas je nakon zatvaranja dućana odveo do svoje kuće. Bio je vrlo korektan prema nama. U kući je imao samo stol i dvije postelje. Dao je mojoj mami postelju, a on je išao spavati u štalu. Ujutro bi se okupljale žene, pričale. Rekle su nam: ‘Pa vas su nam doveli da vas zakoljemo. A vi ste sirotinja kao i mi.’ Davali su nam ono što su imali.” O tome kako je i kako su znali za strijeljanje, Žagrović kaže: “Za ubojstva smo saznali prije nego smo otišli u logor. Nismo smjeli ići na grob jer bi i nas ubili. Mama je dala napraviti škrinje za ljesove i mislila je kako će oca i sestru pokopati u groblje. No, nismo smjeli ići tamo gdje su strijeljani. Tako je ostavila škrinje u pčelinjak. Kad su došli po nas i odvezli nas, po dvorištu su sjekirom tukli škrinje i razbili ih.” Žagrović se prisjeća brojnih detalja o tom zločinačkom komunističkom činu. “Išao sam na grob kasnije, zapravo išle su žene iz Lešća, posebno sestra župnika Banića jer je i njezina sestra tamo strijeljana. Dolazili smo na grobove, premda su se neki bojali. Moja majka nije išla od straha. Kad sam malo odrastao, išao sam na grob svoga oca i svoje sestre, nisam se bojao. Jednostavno sam odlučio: ‘Kako bude, moram tamo ići, tamo je moj otac, moja sestra.’ Znali su mi reći kako su me vidjeli. No razmišljao sam: ‘Pa neka me ubiju.’ Moja druga sestra umrla je od straha u 11. godini. To su nam sve napravili komunisti.”
To može učiniti samo divlji čovjek
Govoreći o iskapanju pod vodstvom Povjerenstva Ministarstva branitelja, odnosno o prekapanju grobova u kojima se znade tko je strijeljan i pokopan, Žagrović kaže: “Za iskapanje nitko me nije obavijestio, premda brojni mještani, posebice svećenici, znaju da su tamo ubijeni i pokopani moja sestra i moj otac. O tom činu obavijestila nas je žena koja radi u gradskoj upravi. Rekla nam je kako su zvali Stevu Uzelca i kazali da su naišli na prvu lubanju. Nakon toga nazvali smo kćer u Prozor, koja je ubrzo došla. Kad smo se pokušali približiti mjestu iskapanja, tamo je bila policija i žuta vrpca. Već je bio mrak, predvečer. Nikoga nisu obavijestili niti su ikoga puštali blizu mjesta gdje je počinjen zločin. Kopali su s bagerima i vidi se da još ima tamo kostiju. Kad promišljam, pa to može samo učiniti divlji čovjek koji nema veze s civilizacijom i koji ne poštuje dostojanstvo groba i žrtve. Zar u 21. stoljeću može to netko učiniti? Drugi odgovor je u tome da je to rađeno iz razloga kako bi se skrili komunistički zločini.” Žagrović, kao i drugi mještani navode: Dok cijeli svijet osuđuje komunističke zločine, posebno Europska Unija, Hrvatska ih i dalje skriva. Institucije pod krinkom legalnih povjerenstava u kojima većinu članova ne obavještavaju o planovima i radu, ruše tuđa grobišta, uništavaju identitete žrtve i tako prekrivaju tragove zločinaca.
Kako u masovnoj grobnici ima strijeljanih iz župe Ličko Lešće, župnik Ivan Miškulin navodi da je pod dolasku župnika Stanka Smiljanića u Sinac dogovoreno da se u subotu koja je najbliža blagdanu Male Gospe slavi misa zadušnica. “Najvjerojatnije da je to bio okidač da počnu to iskapati”, kaže župnik Miškulin. “Otkrivanje žrtava dovelo bi i do počinitelja zločina, a to očito nekome ne ide u prilog, posebno kad su shvatili da se o tome javno govori, da se slavi misa zadušnica svake godine. Župnik Drago Banić Šturnberg dao je napraviti niske drvene križeve da se ne vide iz daljine. Kad su ti križevi istrunuli, stavljena su dva križa, a okolo je bila žica. Ljudi su dolazili, palili svijeće, molili. Premda nisam stručnjak za to područje, ipak znadem da kad se prva kost iskopa, onda se mehanizacija ostavlja po strani i prelazi se na ručno iskapanje. No, u vrijeme iskapanja drugi dan se slavio ZAVNOH pa je to očito trebalo brzo odraditi.” Župnik Miškulin ističe kako je načinjeno niz propusta, od tajnovitog iskapanja i skrivanja od javnosti te prenošenja u otočačko groblje i pokapanja pod znakom NN, premda su na križevima postojala imena ubijenih.
Miro Landeka: “Ovo ne ide u javnost”
Župnik u Sincu Stanko Smiljanić, na čijem se području župe nalazi mjesto Tupale, opisujući čin iskapanja kaže: “Došli su kod mene 24. listopada, a mene je uoči toga susjed zvao da se nešto događa u mjestu Tupale. Bio sam u školi, mislio sam: Grad je obećao izgraditi spomenik, i sigurno to rade. Nisam svraćao u početku pozornost. Pošao sam u Ogulin i dok sam bio tamo, zvao me načelnik policije iz Otočca s molbom kako se trebamo hitno naći vezano uz Tupale. Žurio sam kako bih što prije stigao. Premda sam želio svratiti u Tupale, tražio je da se sa mnom sastane u župnom uredu. Prihvatio sam njihov prijedlog i došli su njih dvojica, načelnik policije i, kako mi se predstavio, Miro Landeka iz Povjerenstva. Na svako moje pitanje gdje sam uočavao nepravilnosti, stalno su spominjali sudski nalog i sutkinju Dubravku Rudelić te nužno prenošenje kostiju. Pitao sam ih: Zašto ste došli k meni? Odgovor je bio: Da vam donesemo križeve. Landeku sam pitao: Mogu li biti nazočan kad budete polagali kosti u Otočcu da se pomolim? On mi je odgovorio da ne mogu jer to je sudski nalog. U tom kratkom razgovoru Landeka je spomenuo da su oni krenuli iz Zagreba odraditi jednu grobnicu u Jezeranama koja je blizu Brinja, zatim drugu u Korenici i treću u Sincu. Jednostavno pokupiti kosti i prebaciti ih u groblje. Opravdavao se zakonom i ispričao da u Jezeranama nisu mogli to učiniti jer se radi o jami, u Korenici su naišli na komunalne teškoće, a onda su došli u Sinac. Kako na moja pitanja nisu imali odgovor, Landeka mi je rekao: ‘Neka ovo ne ide u javnost!’ Oni su otišli, a nakon desetak minuta došao je policijski kombi, čovjek je otvorio vrata, naslonio križeve na zid župne kuće i otišao. Odmah sam obavijestio biskupa. Po njegovu dolasku otišli smo na bivšu grobnicu. Kasnije sam čuo da su još pronađene kosti i žica. Isto tako, tražio sam pristup fotografiranja, ali mi nije dopušteno. Tražio sam pristup u Otočcu, ni tamo mi nije bilo dopušteno.”
Peticijom protiv necivilizacije
Katica Kranjčević rođ. Rubčić s majkom je išla često na groblje. Ističe da je u početku bilo straha, no kasnije se oslobodila. Išla je na grobove od 1962. “Znala sam istinu i zato me zaprepastilo iskapanje, a da nas nitko nije pitao, naprotiv, još su to radili s policijskim osiguranjem tako da nitko ne može pristupiti blizu grobnice koju su iskapali. Tamo su naši pokopani i taj čin nema veze s poštivanjem dostojanstva žrtve.”
Marija Čorak rođ. Orešković, prisjećajući se tih komunističkih zlodjela, navodi da je nehumanim iskapanjem i nijekanjem imena žrtava načinjeno ponovno ubojstvo.
Mještani, rodbina i prijatelji civilnih žrtava, koje su komunisti, bez suda i porote 12. rujna 1946. mučki pogubili na lokalitetu Tupale, prikupljaju potpise i prosvjeduju protiv načina na koji su njihovi posmrtni ostaci otkopavani u Tupalama 24. i 25. listopada. Tom peticijom žele upozoriti hrvatsku javnost da se prema žrtvama komunističkog režima ne postupa u skladu sa zakonom niti civilizacijskim normativima Europske Unije, posebno poslije donošenja Rezolucije o osudi totalitarističkih režima, u koji pripada i komunizam.
Na traženje odgovora od Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja – do zaključivanja ovoga broja GK-a odgovor nije stigao.
Piše: Vlado Čutura / Glas Koncila
