Zašto se ti ljudi ponašaju kao da im je zdrav razum otišao na produženi godišnji odmor? Inteligenciju svjesno blokiraju kao da je riječ o ptičjoj gripi ili poreznoj inspekciji. Jer ti ljudi uporno i uporno kroče uvijek na istu cestu, uvijek na isti način, i uvijek znajući da tako, tu i tamo, netko i pogine.
Zašto toliki ljudi imaju poriv pretrčavati preko ceste?! Zašto?!
Piše: Igor Weidlich / igorweidlich.com
Koja je to sila, koja droga, koja ih tjera da s pet vrećica k’o muhe bez glave izlijeću pod moj auto kod placa u Utrini?! Pa na tom dijelu cesta ima pet trakova! Pet! Moj bolid u tom dijelu Novog Zagreba vozi sasvim pristojno i držim se propisa, dakle nikad više od 20 km/h brže od onoga što mi znak kaže. Oni ga vide, vide kako im se svjetla približavaju, blendam im i trubim, a oni stanu nasred te prekrasne asfaltirane ledine i blenu u mene k’o Bambijeva mama.
A kad zakočiš, onda ti opsuju sve po spisku i nabroje sve svece. Kažu da im pokažeš malo više poštovanja. Ja na to dometnem da im pokazujem itekakvo poštovanje samom činjenicom da sam umjesto po gasu udario po kočnici. Ali oni odmahnu rukom i krenu preskakati drugu ogradu kako bi uspješno odradili svoj sljedeći naum – oduzeli prednost tramvaju. Pa onda tramvaj zakoči, pa sve ispočetka. Znam da bih se takvoj odlučnosti trebao diviti, ali svejedno mi nije jasno i diže mi tlak.
Ne shvaćam te ljude, ne znam što žele da im kažem. Dobar dan, ispričavam se što ste mi izletjeli pod auto? Baš lijepo od vas što ste obavili kupovinu na placu, jeste usput uplatili i dopunsko zdravstveno? Jel zaista smatrate da su adrenalin u krvi, vjetar u kosi i pritisak haube kamiona na potiljku nešto najromantičnije što možete doživjeti? Zaista ne znam koji bi bio prikladan razgovor s takvom plejadom stanovnika našega grada, koji uporno odbijaju prihvatiti činjenicu da su pothodnici izmišljeni za njih, a ne samo za grafitere i lokalne alkiće.
Zašto se ti ljudi ponašaju kao da im je zdrav razum otišao na produženi godišnji odmor? Inteligenciju svjesno blokiraju kao da je riječ o ptičjoj gripi ili poreznoj inspekciji. Jer ti ljudi uporno i uporno kroče uvijek na istu cestu, uvijek na isti način, i uvijek znajući da tako, tu i tamo, netko i pogine.
I to ne samo penzići, kako bih si ja to u glavi u prvi mah izgeneralizirao. Jer, dobro je da me se na vrijeme podsjetilo da zrelija populacija i ima znakovitih poteškoća s korištenjem pothodnika koji često nit’ su za njih praktični, nit’ su dovoljno osvijetljeni, nit’ zaista skraćuju put umornim nogama. Ali preko ceste će bez problema potegnuti i mladi poslovni ljudi, i mame dok se okružene s troje djece vraćaju iz šopinga, i jednostavno hrpe lijenih ljudi koji svoje zdrave noge nemaju namjeru protegnuti još nekoliko metara i tako povećati šansu preživljavanja u ovom okrutnome svijetu sebi, a volim misliti – i meni.
U nekoliko navrata tamo je bila i policija. Upozoravali su ljude. Naplaćivali kazne. Na žalost, pendrek nije ono što je nekoć bio, i na svakog policajca došlo je deset novih trkača na duge pruge, deset novih atletičara koji s hrpom vrećica i torbi umiju napraviti ono o čemu Blanka Vlašić i Ivana Brkljačić mogu samo sanjati. Možda bi pretrčavanje Avenije Dubrovnik kod utrinskog placa, naravno s preprekama, moglo postati olimpijska disciplina?
