Dvanaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Deseto Hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga upriličeno je u subotu, 26. listopada na nekadašnjoj kraljevskoj utvrdi Bobovcu koji se nalazi na području župe Kraljeva Sutjeska, šezdesetak kilometara sjeverno od Sarajeva.
Program molitvenog pohoda, na kojem su sudjelovali brojni vjernici ne samo iz Vrhbosanske nadbiskupije nego i šire, započeo je molitvenom procesijom od rijeke Bukovice do Bobovca. Vojnici Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u svečanim odorama i noseći svoje stjegove predvodili su molitvenu kolonu vojnika, redarstvenika i drugih vjernika na čelu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem i vojnim biskupom u BiH mons. dr. Tomom Vukšićem.
Misno slavlje po divnom sunčanom vremenu na ostacima srednjovjekovne kraljevske utvrde Bobovcu predvodio je kardinal Puljić u zajedništvu s biskupom Vukšićem i oko 50 svećenika među kojima su bili vojni kapelani u BiH. Na Misi je sudjelovali vojnici sa svojim časnicima i dočasnicima te redarstvenici temeljene, sudske i granične policije iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine kao i predstavnici Ministarstva obrane na čelu sa zamjenicom ministra Marinom Pendeš. Velika grupa mladih vjernika stigla je iz grada Mostara, a bila je primjetna i veća grupa vjernika iz brčanskog kraja. Među vjernicima u svojim prepoznatljivim nošnjama bila je i Hajdučka družina Mijata Tomića iz Tomislavgrada Iz mjesta Hojnof u Mađarskoj nedaleko od austrijske granice stigao je tamburaški sastav gradišćanskih Hrvata. Misna čitanja i molitvu vjernika molili su katolici pripadnici Oružanih i redarstvenih snaga te Ministarstva obrane. Liturgijsko pjevanje tijekom Mise animirao je Župni zbor sv. Mihovila iz Vareša.
Pozdravnu riječ “na početku Misnog slavlja i naše zajedničke molitve za Domovinu, njezin napredak, mir i slogu svih njezinih ljudi” uputio je biskup Vukšić podsjećajući da su se i ovaj put vjernicima i svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije pridružili “vojnici Vojnog ordinarijata, djelatnici Ministarstva obrane i pripadnici Oružanih snaga, predvođeni svojim kapelanima, zamjenicom ministra obrane i generalom načelnikom zajedničkog stožera Oružanih snaga” kao i pripadnici redarstvenih snaga. Posebno je pozdravio deset vojnih kapelana iz Republike Hrvatske na čelu s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata dr. fra Jakovom Mamićem kao i delegata Vojnog vikarijata Republike Slovenije fra Vitu Muhiča te vojne atašee ovih zemalja u BiH kao i Počasnu zaštitnu bojnu iz RH “u vrlo prepoznatljivim povijesnim odorama”. “I jednima i drugima zahvaljujem što svojim dolaskom izravno doprinose našem nastojanju da se ovaj molitveni skup za Domovinu i za mir, u okvirima naših mogućnosti, internacionalizira. Naravno, pozvani su i pripadnici međunarodnih vojnih snaga da nam se pridruže i molitvi i da podrže plemenite nakane. Radujemo se svakom njihovu dolasku i molitvi i očekujemo da će nam se narednih godina pridružiti u još većem broju”, kazao je biskup Vukšić.
U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je podsjetio da je došao na ideju da 2002. godine pokrene molitveno hodočašće na Bobovac kada je, boraveći na Biskupskoj sinodi u Rimu, susreo jednog veleposlanika koji nikako nije prihvaćao da se on, iako živi u Bosni i Hercegovini, priznaje Hrvatom. “Ta me je njegova riječ izazvala da, nakon molitve kod groba kraljice Katarine Kosača, počnem razmišljati da krenemo na Bobovac kako bi postali svjesni svoga korijenja. Zato smo danas kao vjernici Vrhbosanske nadbiskupije, zajedno s drugima, došli po dvanaesti put, a deseti puta kao vojnici i redarstvenici. Došli smo da otmemo zaboravu svoje korijenje” kazao je kardinal Puljić. “Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo postati svjesni svojih povijesnih korijena, obnoviti pamćenje sjećajući se one koja je u narodu kršćansku vjeru snažno širila i podržavala, koja je rođena u Hercegovini, a udata ovdje i odavde kraljevala – Katarine Kosača Kotromanić. Odavde je nastojala da se ta vjera, koju mi na ovim prostorima već trinaest stoljeća živimo, što bolje ukorijeni”, naglasio je kardinal Puljić podsjećajući da je preko Dubrovnika morala pobjeći u Rim. “Kraljica je iz Dubrovnika pošla u Rim i tamo je živjela dostojanstvo prognanice što u meni izaziva divljenje. Ostale je bez djeci i muža, ali je dostojanstveno živjela kao prognanica. Nije se slomila jer je imala vjeru”, rekao je kardinal Puljić “Njezina dostojanstvenost, vjernost i življenje iz nade potaknulo me je da iz njezinog nadahnuća i mi, koji ovdje proživljavamo teška iskušenja rata i poraća, ne damo se slomiti i u zemlju satrti. Kad je potpisan Daytonski sporazum u jednom televizijskom intervju rekao sam: Ovaj Dayton nas želi žive u zemlju pokopati. Ali nije, tu smo! I nisu nas pokopali. Jesu nas protjerali, ali nisu nas pokopali”, kazao je kardinal Puljić.
Potičući vjernike na čuvanje pamćenja i na molitvu za ostanak i budućnost, kardinal Puljić je kazao da u Godini vjere žele obnoviti hrabrost za život u onom što jesu, svoje voleći tuđe poštujući. “Želimo reći da mi u ovoj zemlji živimo različiti po kulturi, vjeri i nacionalnosti. Nitko nije zaslužan što se rodio u svom narodu, ali nije ni kriv. To je datost koju treba prihvatiti i živjeti. Normalno je da svaki narod ima svoje simbole po kojima prepoznaje svoj identitet. Zato i mi katolici i kršćani imamo križ. Križ je simbol našeg vjerničkog identiteta. Zbunjuju me oni koji govore da ovu zemlju vole, kad kažu da im smeta križ te da bi ga trebalo ukloniti jer to vrijeđa. Poručujemo: valja da svatko svoj stijeg voli i s njim se ponosi, a ne da drugima prkosi. Treba svatko moći svoj stijeg nositi kako bi po njemu bio prepoznatljiv. Ne znači da je to širenje mržnje. Došli smo moliti da u ovoj zemlji, u kojoj živimo različiti, istinski znamo graditi takav suživot i toleranciju. Ako vjerujemo u istog Boga Stvoritelja, Boga koji je dao svoje zapovijedi, onda ćemo dokazati svoju vjeru i poštenje svojom čestitošću i svojom suradnjom. Onaj, koji ne zna čovjeka poštivati, taj Boga niječe jer je Bog Stvoritelj čovjeka i svi mu se molimo. A onaj koji iskreno moli, taj i čovjeka voli. Ako u njemu ima mržnje prema drugome, ta njegova vjera je kriva vjera. To nije ispravna vjera jer je čovjek Božje stvorenje i Bog ga je iz ljubavi stvorio”, riječi su kardinala Puljića koji je istaknuo da “moliti za domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama”.
Na kraju propovijedi kardinal Puljić je pozvao: svećenike da izgrađuju jedinstvo Crkve; vojnike da, kao sastavnica vojske Bosne i Hercegovine i kao Hrvati katolici, dostojanstveno ugrade svoj život i rad voleći ovu zemlju; časnike da dostojanstveno vode povjerenu vojsku i čuvaju vrjednote baštinjene iz povijesti, predstavnike vlasti da im djelovanje bude ispunjeno mudrošću te ne dozvole bilo kakvu trgovinu; redarstvenike da sami izazovu poštovanje poštenjem i čuvanjem reda i mira, čuvanjem čovjeka i njegove imovine; vjernike okupljene iz raznih krajeva da ih molitva ohrabri kako bi, poput kraljice Katarine, dostojanstveno išli naprijed ne bojeći se izazova i ne dajući se zbuniti ni prestrašiti; goste iz Hrvatske da znaju podići glas za obranu prava i pravednosti. Gostima iz Slovenije kazao je da ih žele podržati jer mu je poznato da prolaze kroz teška iskušenja. “Draga braćo i sestre! Neka ovo današnje hodočašće bude svima nama izazov ohrabrenja, svjedočanstva nade kako bi, obnovljeni vjerom sišli u svoju svagdašnjicu te bili prepoznatljivi i vjerodostojni u svom radu i u svom životu”, zaključio je kardinal Puljić.
Direktor Granične policije g. Vinko Dumančić predao je jednu sliku fra Jakovu Mamiću kao dar Vojnom Ordinarijatu Republike Hrvatske. Na kraju Mise svi okupljeni zajedno su izmolili Molitvu za Domovinu. Nakon Mise za sve sudionike pripremljen je vojnički grah.
Bobovac je prethistorijska gradina, kasnoantička utvrda i srednjovjekovni grad. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Smješten je na uskom kamenitom grebenu iznad sastavaka Bukovice i Mijakovske rijeke. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske i Vareša. U pisanim izvorima prvi put se spominje 1350. godine. Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovice 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, preko svih bosanskih kraljeva i kraljica (Tvrtko I. Kotromanić, Stjepan Dabiša, Jelena Gruba, Stjepan Ostoja, Stjepan Tvrtko II. Tvrtković Stjepan Ostojić, Stjepan Tomaš – muž kraljice Katarine, Stjepan Tomašević) i sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem Bosne 1463. godine Sastojao se od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostatci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20-ak metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
Suvremenici su ga smatrali najtvrđim bosanskim gradom. Ovdje se čuvala i kraljevska kruna, a vladari su ga nazivali svojim stolnim mjestom. Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značenja, u međuvremenu je bio meta napada nekih osvajača. Bobovac su Turci osvojili 21. svibnja 1463. nakon samo tri dana borbe. Govori se da ga je predao knez Radak, koga su Turci nakon predaje pogubili. Turska posada je bila prisutna na Bobovcu do 1626. godine, kad je grad napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavljanjem turskih osvajanja prema sjeveru. (kta)
