Narodna mudrost kaže: “Nemojte previše željeti – mogle bi vam se želje i ostvariti.” Ovim se na jezgrovit način govori o ograničenosti čovjekovog poimanja sutrašnjice i pouzdanja u vlastite snage. Povijest kao “učiteljica života” upućuje da se tek s vremenskim odmakom mogu adekvatno spoznati pojedini događaji i njihovi protagonisti.
U tom kontekstu valja promatrati i završetak pregovora Hrvatske s Europskom komisijom o pristupanju Europskoj uniji koji je obznanjen 10. lipnja. U njemu se govori kako bi Hrvatska 2013. trebala postati 28. država članica EU. I premda postoji dosta nepovjerenja, mnogi misle da su time riješeni hrvatski problemi. Međutim, jasno je da se upravo tada otvaraju neki novi izazovi.
Ostavivši sada po strani ekonomiju i politiku, prvenstveno na čemu će se morati raditi jest očuvanje hrvatskog identiteta i ugradnja istoga u hibridni europski identitet. U cijeloj priči valja se zapitati gdje su tu Hrvati Bosne i Hercegovine i koje pouke iz ovih procesa mogu izvući?
Govoreći o hrvatskom identitetu nije malo onih koji će se prisjetiti 1998. i Svjetskog nogometnog prvenstva kada je Ćiro s Vatrenima u Francuskoj osvojio treće mjesto. Tada su Hrvatsku, ali i mnoga druga mjesta u svijetu gdje žive Hrvati, preplavile majice s natpisom: “Proud to be Croat” – “Ponosan biti Hrvat”. Iz toga možemo razaznati jednu činjenicu: bez obzira što je kockasti dres postao dio identiteta i što je lijepo dizajniran, ostao bi samo obična majica da se ljudi s njime nisu identificirali. Isto tako možemo ustvrditi da trobojnica crven-bijel-plav nije ništa doli obična krpa ako ne pobuđuje nacionalni osjećaj pripadnosti.
Zbog toga i identitet, ako ne proizvede identifikaciju ljudi s njime, ostaje samo želja ili naredba središta moći te je kao takav osuđen na propast. Hrvati su to do sada nebrojeno mnogo puta iskusili živeći u različitim državnim zajednicama, od kojih je posljednja bila Jugoslavija. U okviru ove Titove tvorevine na različite načine htjelo se zatrti nacionalni identitet, a stvoriti neki superjugoslavenski. No, unatoč polustoljetnoj težnji identifikacije sa jugoslavenstvom većina Hrvata je znala tko su i što su. To su mogli jer su bili ukorijenjeni u vjeri, njegovali su vlastitu kulturu i bili otvoreni životu.
Dakle, sve do samostalnosti možemo govoriti o unutrašnjoj identifikaciji s identitetom, a kada je država postala međunarodno priznata i, kao primjerice na nogometnim borilištima ugledna, kažemo da je riječ o vanjskoj identifikaciji.
U tom kontekstu prihvaćanje Europske unije kod jednog malog naroda kao što su Hrvati ići će zasigurno puno lakše kroz proces eksterne ekspresije, a puno teže ili nikako kroz internu ekspresiju. EU je već ekonomski stekla dostojnu reputaciju i svi njezini članovi uviđaju prednosti koje iz toga proizlaze. Zbog toga nije teško pobuditi “ponos” identifikacije s njom. No, što ako Euro propadne, što ako se ekonomija uruši? Što će tada držati, na današnji način postavljeni, europski identitet?
Unutarnje centripetalne sile trenutno nema. Ono što bi moglo objedinjavati Europu – kršćanski korijeni – nije bilo “dostojno” ući u liberalni europski ustav. Stoga možemo ustvrditi da EU traje onoliko koliko je uspješna njezina ekonomija. Međutim, upravo globalizacija uzrokovana ekonomijom najbrže guta nacionalne identitete. To je još jedan poticaj na oštroumnost i dalekosežno gledanje kada je riječ o njegovanju vlastitoga kulturnog, vjerskog i nacionalnog blaga.
Iz svega rečenoga Hrvati u BiH bi mogli izvući pouku. Živeći u državnoj zajednici gdje dominiraju različitosti, gdje su nutarnje kohezivne sile zbog posljedica rata slabe, gdje se gradi jedan hibridni identitet, valja se čvrsto držati vlastitoga identiteta i zajedno s drugim narodima graditi što povoljniju sliku BiH u svijetu afirmirajući, primjerice, prirodne ljepote i zdrav okoliš.
Naime, puno lakše će biti identificirati se s ovom zemljom na osnovu njezinog vanjskog ugleda nego na osnovu njezinih unutarnjih (ne)prilika. [Josip Vajdner | Katolički tjednik | KTA]
