Ne postoji pravo na dijete, nego postoje prava djeteta na koja zakonodavci imaju paziti – to je ukratko stajalište francuske Akademije moralnih znanosti, koja se izjasnila o nacrtu zakona poznatom u cijelom svijetu po geslu “brak za sve” – piše u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano od 30. siječnja novinarka Silvia Guidi.
Potrebno je – istaknuli su članovi akademije – započeti “mirnu i temeljitu” raspravu o tako važnoj temi; još se nije, naime, dostatno razmišljalo o pravnim, antropološkim i psihološkim posljedicama reforme koja uključuje nestajanje iz Građanskoga zakonika svakog spominjanja spola supružnika.
Previše je sofizama, odnosno obmanjivanja, pod određenim općim sentimentalizmom, prikrilo pojmovne bitne točke vrlo osjetljivoga pitanja, napisala je – kako navodi novinarka – u Le Mondeu od 27. i 28. siječnja Nathalie Heinich, sociologinja umjetnosti. Imamo biti pozorni na to kako rabimo riječi – ističe Nathalie Heinich u spomenutom članku objavljenom u Le Mondeu – inače bismo mogli automatski, tako da toga nismo potpuno svjesni, želju preoblikovati u pravo, nekritički prihvaćajući sve ono što na našu pozornost stavlja svijet promidžbe, i to u nekoj vrsti opće diktature željâ.
Nikada se ne smije izgubiti iz vidika doslovno značenje onoga što se kaže, ponajviše kada se naše riječi sažimlju u kratkom geslu. “Što znači brak za sve?” – pita se sociologinja te dodaje da izraz “za sve” neće nikada moći imati doslovno značenje, budući da je brak, primjerice, zabranjen (i takav ima ostati) za djecu. Ono po čemu se razlikuje, i čini temelj društvene ustanove braka, jest mogućnost rađanja djece, podsjeća sociologinja.
Raspoznavajući, naime, u ljubavi među dvjema osobama, a ne u rađanju djece, čimbenik koji utvrđuje bračnu vezu, objašnjava sociologinja, državi se dopušta miješanje u pitanja koja ju se ne tiču, kao što su osjećajni i seksualni odnosi među odraslim i suglasnim osobama. To je neprilično miješanje koje su, s pravom, upravo udruge za zaštitu prava homoseksualaca dugo isticale i borile se protiv toga u vrijeme kada se homoseksualnost zakonski osuđivala.
Pravo na dijete ne postoji, ističe Nathalie Heinich, jedino ako se dijete izjednačuje s dobrom koje se može prisvojiti. Pitanje koje valja postaviti ne odnosi se toliko na prava odraslih, koliko na njihove dužnosti prema djeci: koji će biti njihov građanski status? Hoće li imati pristup identitetu svojih roditelja? – piše novinarka vatikanskoga dnevnika navodeći riječi Nathalie Heinich.
Na kraju članka Silvia Guidi spominje i članak iz Le Figaroa, u kojemu je prof. Rémi Brague analizirao programski optimizam onih koji svaku pravnu novost pozdravljaju kao napredak uljudbe, a da se pritom ne pitaju o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama novih normi. (kta/rv)
