Međunarodna bi zajednica, prije svega SAD i EU, u vezi s BiH trebala učiniti puno više od postavljanja zadataka i mjerila koje treba ispuniti. A trenutačno čini vrlo malo ili ništa. BiH ne ispunjava obveze koje pred nju stavlja EU, ali ni EU ne ispunjava svoje obveze prema BiH
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
U osvrtu na izvješće Europske komisije o napretku zemalja kandidata i potencijalnih kandidata, njemački Süddeutsche Zeitung piše da “uz poštovanje prema svim političkim naprecima koji su postignuti u Srbiji, ta zemlja nije zaslužila dobiti status kandidata za pristup Europskoj uniji” te zaključuje: “Europska unija ima obavezu, i to ne samo prema sebi samoj nego i prema Bosni i Hercegovini, koja kao nijedna druga zemlja na Balkanu nije toliko dugo nakon rata patila od srpske agresije i koja je zbog toga tako daleko od kandidature za pristup Europskoj uniji.”
Bosna i Hercegovina, prema kojoj EU i kompletna međunarodna zajednica zbog grijeha propusta počinjenog prije svega u ratnom, ali i u poratnom razdoblju doista ima obvezu, u izvješću je ocijenjena vrlo negativno. To je ujedno i najlošija ocjena koju je dobila neka od promatranih zemalja. Za Hrvatsku je naime rečeno da je uspješno završila pregovore i nakon potpisivanja pristupnog ugovora više neće biti zemlja kandidatkinja nego zemlja pristupnica, za Crnu Goru u izvješću se navodi da bi joj Vijeće EU-a trebalo odrediti datum početka pregovora, za Srbiju se predlaže kandidatski status, s tim da će datum početka pregovora dobiti kad ispuni još neke uvjete, za Albaniju je rečeno da se stanje u zemlji postupno popravlja nakon što je oporba dugo bojkotirala rad parlamenta, a Makedoniju, koja kandidatski status ima još od prosinca 2005., u daljenjem napredovanju prema punopravnom članstvu blokira spor s Grčkom oko imena.
BiH ne samo što nije ostvarila nikakav napredak u reformama, nego čitavu jednu godinu vodeće političke stranke u toj zemlji nisu u stanju sklopiti sporazum o parlamentarnoj većini da bi se uspostavila izvršna vlast koja bi se uhvatila u koštac s brojnim zadaćama koje treba obaviti prije nego što zemlja dobije kandidatski status.
Kad već izvršnu vlast obavlja tehnička vlada, koja “po definiciji” ne može biti pokretač nikakvih reformi, Parlament BiH pokušava odgovoriti nekim od europskih zahtjeva pa je osnovano povjerenstvo za provedbu presude Europskog suda pravde u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH”. Riječ je, podsjetimo, o presudi po tužbi Jakoba Fincija i Derve Sejdića, pripadnika židovske odnosno romske manjine, donesenoj još potkraj 2009. kojom je Bosni i Hercegovini naređeno da promijeni propise koji pripadnicima manjina onemogućuju kandidiranje na izborima za članove Predsjedništva BiH i izaslanike u domovima naroda parlamenata BiH i Federacije BiH.
No, prvu sjednicu povjerenstva popratila je skepsa Jakoba Fincija, inače veleposlanika BiH u Švicarskoj, koji je rekao: “Od 57 parlamentaraca u ovoj zgradi nijedan nije iz reda ostalih, tako da oni koji nisu ‘ostali’ rješavaju položaj ‘ostalih’.” Finci je istaknuo da se u demokraciji treba čuti i glas manjine, ali se u tome povjerenstvu neće čuti, dok je Sejdić demonstrativno poderao zaključke Parlamenta BiH o osnivanju povjerenstva.
Sva je prilika, dakle, da bi pokušaj provedba presude Europskog suda mogao završiti neuspjehom. A riječ je o relativno jednostavnom zadaći koja bi političarima u BiH mogla poslužiti kao “poticaj za daljnji rad”.
Ma koliko bile opravdane kritike na račun političara u BiH, zapravo treba reći da oni nisu jedini pa možda ni najveći krivci za tapkanje u mjestu. Međunarodna je zajednica najprije propustila sasjeći u korijenu srpsku agresiju na BiH, onda je četiri godine potrošila na jalove pokušaje postizanja sporazuma o miru, da bi na kraju, nakon što su se u igru ozbiljnije uključile Sjedinjene Države, rat bio završen Daytonskim sporazumom kojim je nametnut nepravedan mir, u BiH uspostavljen izrazito nelogičan i neučinkovit ustavno-pravni poredak. Daytonska BiH definirana je kao zemlja dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda u kojoj ustav i izborni zakon dopuštaju da pripadnici jednoga naroda biraju predstavnike drugome. Slučaj Željka Komšića, koji je izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH iako nije dobio većinu hrvatskih glasova, samo je najpoznatiji, no ne i jedini: identičan “feler” javlja se i pri izboru potpredsjednika Republike Srpske Emila Vlajkija te pri izboru članova Kluba Hrvata u Vijeću naroda Republika Srpske i dijela hrvatskih izaslanika u Domu naroda Federacije BiH.
Kad je već tamošnje političke čelnike stavila u nakaradan, nepravedan i diskriminirajući sustav, međunarodna bi zajednica, prije svega SAD i EU, trebala učiniti puno više od postavljanja zadataka i mjerila koje treba ispuniti. A trenutačno čini vrlo malo ili ništa. BiH ne ispunjava obveze koje pred nju stavlja EU, ali ni EU ne ispunjava svoje obveze prema BiH.
