Bosanskim Srbima su u tom zločinu, kako je to utvrđeno na Haaškom sudu, asistirale obavještajno-policijske snage iz Srbije. Ta masovna smaknuća provodila su se s namjerom stvaranja etnički čiste velike Srbije
Piše: Marko Barišić | Vjesnik.hr
Srpski pokolj Bošnjaka u Srebrenici najveći je ratni zločin u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Međunarodni sud (ICJ) proglasio ga je genocidom na ograničenom području. Utvrdio je i posrednu odgovornost Beograda za to masovno ubijanje koje je trajalo nekoliko dana. Svoj dio krivnje zato što nisu spriječili masakr u Srebrenici imaju i Ujedinjeni narodi te neke europske države, a posebice Nizozemska, čiji su vojnici bili stacionirani u tom gradu koji je, inače, bio zaštićena zona.
Nakon osvajanja Srebrenice u srpnju 1995., srpske postrojbe pod vodstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića pobile su, prema najnovijim podacima, 8100 muškaraca, od kojih su mnogi bili starci, a neki i djeca. Bosanskim Srbima su u tom zločinu, kako je to utvrđeno na Haaškom sudu, asistirale obavještajno-policijske snage iz Srbije. Ta masovna smaknuća provodila su se s namjerom stvaranja etnički čiste velike Srbije.
Rat u Bosni i Hercegovini u to vrijeme ulazio je u četvrtu godinu. Srbi su držali više od dvije trećine te države, dok su u Hrvatskoj pod svojom okupacijom imali jednu trećinu. Na tom velikom području još je bilo preostalo nekoliko enklava. Srebrenica, Žepa, Goražde te Bihaćki džep na zapadu BiH. Suočeni s neodlučnošću međunarodne zajednice da nešto poduzme protiv njih, Mladić i Karadžić krenuli su u eliminaciju tih enklava. Nakon zauzimanja Srebrenice, uslijedio je očito unaprijed planirani pokolj.
Šesnaest godina nakon tog zločina, glavni akteri genocida nad Bošnjacima u Srebrenici su ili u Haagu ili im se već presudilo. Međutim, oni trpe pravne posljedice svojih nedjela, ali Republika Srpska stvorena na takvom genocidu i dalje nema nikakve političke štete zbog toga. Ni Srbija nije dobila zasluženu kaznu zbog sudioništva u tom zločinu. Zbog nagodbe Beograda s tadašnjom glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte, Međunarodni sud nije mogao u cijelosti koristiti materijale koji su govorili o Miloševićevoj odgovornosti za taj zločin. Zbog te trgovine izostala je pravedna osuda i kazna za Srbiju, koja je zapravo stajala iza toga genocida.
Koliko su u to vrijeme Miloševićeve ekspoziture u BiH i Hrvatskoj bile bahate govori i podatak da su nakon Srebrenice i Žepe pokrenuli sličnu akciju s namjerom ponavljanja takva zločina i na bošnjačkoj enklavi oko Bihaća. Suočena s tom opasnošću, Hrvatska je tada pokrenula “Oluju”, koja je spašavanjem Bihaća spriječila ponavljanje novih “srebrenica” u BiH, ali i definitivno srušila dugo stvarani mit o velikoj Srbiji.
Srebrenica će ostati mjestom trajnog sjećanja na nevine žrtve sulude velikosrpske politike. Ali, također će biti i tužan podsjetnik na propuste koje su međunarodne organizacije i neke europske države počinile, odbivši se aktivno uključiti u zaštitu civila i zarobljenika.
