Samo mjesec dana nakon posjeta pape Franje Sarajevu, kojeg su naši, uobičajeno neinformirani i rješenjima čarobnim štapićem skloni mediji, označavali kao prekretnicu za BiH, nakon koje će tri nacionalne elite zagrljene krenuti europskim putem vodeći svoje narode u svijetlu, beskonfliktnu budućnost, stanje u BiH gore je nego ikada poslije rata.
Stvar se zakuhala uoči obilježavanja 20. godišnjice zločina u Srebrenici. Komemoracija u Potočarima već godinama funkcionira u dvije dimenzije, kao da postoje dvije Srebrenice, jedna koja je stvarno mjesto stravičnog zločina i goleme patnje obitelji žrtava, koje iz godine u godinu svakog 11. srpnja pokapaju svoje najmilije, i druga, simbolička Srebrenica kao pozornica onih koji politički parazitiraju na njihovoj muci, od dijela bošnjačke političke elite, preko celebrityja koji se dođu naslikavati, lidera zemalja iz okruženja koji iskoriste komemoraciju i za bilateralne sastanke, pa sve do umirovljenih svjetskih vođa koji su mogli učiniti nešto te 1995., a nisu pa sada naknadno peru savjest. Ove godine atmosfera je bila posebno užarena zbog inicijative koja je došla s prilično neočekivane strane.
Velika Britanija pred dvadesetu obljetnicu zločina podnijela je Vijeću sigurnosti UN-a rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Nakon puno natezanja i prepravljanja rezolucije, šestu, konačnu verziju Rusija je blokirala iskoristivši pravo veta. Velika političko-nominalna borba vodila se oko pojma “genocid”. Iako su fakti nesporni, a to je da su nakon zauzeća grada srpske snage predvođene generalom Mladićem pobile osam tisuća zarobljenih muškaraca, politički nije isto hoće li se to nazvati “masovnim ratnim zločinom” ili “genocidom”. Za bošnjačke i hrvatske političare u BiH nema spora, u Srebrenici je izvršen genocid. Srpski se protive toj definiciji. Nitko relevantan od srpskih političara više ne negira masovni ratni zločin, lideri od Vučića do Dodika to će nazvati “najvećom mrljom” ili “najvećom sramotom” srpske povijesti u 20. stoljeću, no redovito ukazujući i na širi kontekst, pri čemu ističu tisuće srpskih žrtava u okolici Srebrenice pobijene od 1992. do 1995., za koje nitko nije odgovarao. Nitko od njih ne pristaje na termin “genocid” jer bi prihvaćanje te definicije moglo imati buduće političke posljedice. Došlo se tako do paradoksalne situacije: ako se nekoliko ljudi u UN- ovu uredu u New Yorku složi o tome, onda se u Srebrenici dogodio genocid, a ako kojim slučajem Rus kaže da nije i uloži veto, onda se ta stvarnost mijenja.
Osim temeljne mučnine koju izaziva takvo nominalno natezanje oko stravične realnosti, začuđuje i otkud sad britanska politika 2015. naglo pokazuje takav senzibilitet za žrtve srpske vojske, a nije ga pokazivala od 1992. do 1995., od lorda Owena, lorda Carringtona pa nadalje? Na koncu nije bilo nikakve odluke, Rusija je uložila veto, rezolucija je propala, no tenzije u BiH opasno su dignute. Jesu li Britanci znali da će završiti tako i izveli fintu samo kako bi dodatno naelektrizirali stanje u BiH? Jesu li to radili za Amerikance? Je li ovotjedno američko naglo popuštanje Iranu način da ga se odvuče od Rusije, čijem se bloku s Kinom od prošlog petka službeno počinju približavati Indija i Pakistan? Od Ukrajine preko BiH, Srbije, Makedonije do Grčke pa jugoistočnije na Bliski istok u tijeku je veliko geostrateško natezanje i preslagivanje, u kojem je rezolucija o Srebrenici samo jedan kamičak. Malo je koga tu istinski briga za patnju srebreničke majke. Tragikomična figura u cijeloj je priči srpski premijer Vučić. Šešeljeva desna ruka, golobradi ekstremist i ratni huškač ratnih devedesetih, koji je izjavljivao da će za jednog Srbina pobiti sto muslimana, preko noći je, po toliko puta viđenom obrascu, doveden u red. Američki čarobni štapić posebno čudesno djeluje na balkanske političare.
Kao da se preobrate, od vukova i huškača postaju umiljati janjci, čija su usta puna mira, dijaloga, “regionalne suradnje”, “europskog puta”. Nakon usijane atmosfere koja je stvorena igrama oko rezolucije, kojoj se i sam protivio, Vučić je 11. srpnja ipak došao na komemoraciju u Potočare. Krivi čovjek u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Ako tome pridodamo očajno osiguranje komemoracije, gdje vođe država prolaze kroz špalir nekontrolirane mase, ne čudi da se na koncu dogodio mučan napad. Svijet je na koncu kao glavna vijest iz Srebrenice obišla snimka razularene mase koja uz povike “Allahu ekber” napada srpskog premijera koji je došao pružiti ruku pomirenja. Ispada na koncu da je Vučić najveća srebrenička žrtva.
Trebalo ga je ili odvratiti od dolaska u tako usijanoj atmosferi ili, kad je već navalio doći, osigurati mu neometan dolazak i sudjelovanje u komemoraciji. U srpsko-bošnjačkom političkom natezanju, od propale rezolucije o genocidu pa do konačne slike koja je iz Potočara 2015. poslana svjetskoj javnosti, rezultat je ispao 2:0 za Srbe. Samo nekoliko dana kasnije Narodna skupština Republike Srpske donijela je odluku o raspisivanju referenduma o tome podržavaju li stanovnici RS-a “neustavno i nezakonito nametanje zakona od visokog predstavnika međunarodne zajednice, a posebice nametnute zakone o Sudu i Tužiteljstvu BiH i primjenu njihovih odluka na prostoru Republike Srpske”. O čemu je riječ? Ne o izdvajanju RS-a, kako senzacionalistički prenose neki naši mediji, već o borbi oko daytonskih ovlasti. Dodik ne želi da se ingerencije RSa prenose na razinu države, gdje ih ne može kontrolirati. Inače, daytonski okvir već je drastično promijenjen, nizom nametnutih odluka visokih predstavnika kojima su Hrvati politički dovedeni u podređen položaj, pri čemu je najpogubnija bila izmjena izbornog zakona, tzv. Barryjevi amandmani kojima je Bošnjacima omogućeno da uvijek, kada se slože, mogu Hrvatima izabrati političke predstavnike. Međunarodna zajednica, čitaj američka ambasada i njena lutka na koncu, visoki predstavnik, davno su otvorili dejtonske pukotine u svojoj prograđanskoj, de facto probošnjačkoj politici, a upravo te pukotine Dodik sada koristi.
Daytonski okvir ili nije trebalo uopće dirati, ili ga je trebalo reorganizirati radikalno. Zanimljivo je da je 2002. i 2003. Dodikov SNSD glasovao za Zakon o Sudu i Zakon o Tužiteljstvu BiH u parlamentarnoj skupštini BiH. Ali tada je on bio oporba i miljenik međunarodne zajednice, koja ga je svim sredstvima podržavala kako bi srušila SDS- ovu ratnu vlast. Onda se Dodik oteo i postao veći problem od karadžićevaca jer ga ne mogu ucjenjivati ratnim zločinima. Uza svu silnu buku međunarodne zajednice oko RS-a, njene ingerencije nisu bitno smanjene, ali je Federacija de facto pretvorena u bošnjački entitet. Srpski referendum o Zakonu o Sudu i Tužiteljstvu BiH održat će se u rujnu, uz protivljenje Bošnjaka i predstavnika međunarodne zajednice u BiH.
Bi li se Hrvata trebalo ticati hoće li se u jednom sporednom segmentu mijenjati institucionalni sklop koji ih drži u poziciji građana drugog reda? Može li ovaj “mali referendum” biti test za onaj pravi kojim Dodik godinama prijeti, a to je referendum o izdvajanju RS-a iz BiH? Kako sada stvari stoje, to će ovisiti o interesu međunarodne zajednice za održanje ovakvog okvira BiH. Prije svega o složenom sklopu interesa Amerike koja se koristi dezorijentiranim bošnjačkim rukovodstvom, nedoraslom igri sa Srbima, što se vidjelo na zadnjem srebreničkom primjeru, no fokusiranom na namirivanju na Hrvatima, Rusije koja podupire Dodika, Vučićeve Srbije koja važe između nesigurnog europskog puta i Rusije, sveprisutne Turske i nažalost na koncu Europske unije, koja je tradicionalno nesložna i prepasivna po pitanju BiH. Hrvatska zadnje dvije godine stidljivo, da je baš ne čuju previše u Buzinu, počinje spominjati prava Hrvata u BiH, koje u cijeloj ovoj priči kao aktere nitko i ne spominje.
Da je BiH zemlja ravnopravnih naroda i građana, imalo bi smisla boriti se za njene zajedničke institucije nauštrb RS- ovih. Ovako je priča o referendumu u bitnome natezanje srpske i bošnjačkograđanske politike, spor u kojem Hrvati nemaju što ni dobiti ni izgubiti.
Piše: Nino Raspudić / Vecernji.hr
