Taj je prijedlog utopijski, neprovediv i predviđa preustroj države u četiri multietničke regije u kojima bi Hrvati u svakoj bili manjina
Kad bi neki arheolog u jako dalekoj budućnosti, recimo 7017. godine, pronašao izvjesne tekstualne ostatke davno nestale civilizacije na području BiH, mogao bi zaključiti kako je “Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine” bio naziv za neki sunitski institut koji je izrađivao prijedloge i analize za potrebe dominante bošnjačke političke vrhuške.
Naime, zadnji džoker bošnjačke unitarističke politike u BiH suočene s novim vjetrovima koji dolaze iz Bruxellesa, a nadajmo se uskoro i Washingtona, danas je vađenje iz naftalina prijedloga Biskupske konferencije BiH iz 2005. o preuređenju zemlje u četiri zemljopisne, ekonomske i multietničke regije. Taj neozbiljni i površni ad hoc prijedlog nastao je, prema priznanju glavnog tajnika BK BiH mons. Ive Tomaševića, tako što su kopirali kartu UNHCR-a za podjelu humanitarne pomoći. Prvi ga je, nakon više od desetljeća zaborava, isukao novinar Senad Hadžifejzović, koji je u sklopu gostovanja u “Nedjeljom u 2”, kojeg je zaslužio jer je šovinistički izvrijeđao hrvatsku predsjednicu, na pitanje o trećem entitetu rekao kako je njemu eto bolji prijedlog biskupa. Nakon rezolucije parlamenta EU o potrebi federalizacije BiH kao srednjeg puta između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma, jedini “argument” protiv takvog europskog pristupa kojeg je istaknuo jedan od čelnika SDA, Halid Genjac, koji je zbog navedene rezolucije pisao prosvjedno pismo parlamentu EU, je, vidi čuda, stari prijedlog Biskupske konferencije BiH.
No da se ne radi samo o bošnjačkoj manipulaciji jednim starim, neozbiljnim prijedlogom, svjedoči i medijska kampanja koju provodi mons. Ivo Tomašević, koji je najprije gostovao i pokorno klimao glavom kod notornog Hadžifejzovića, i to netom nakon što je ovaj vulgarno šovinistički izvrijeđao predsjednicu RH, a onda je djelovanje proširio i na medije u Hrvatskoj velikim intervjuom u Globusu naslovljenom: “Crkva je protiv trećeg entiteta”, kojim se pridružuje monsinjoru Halidu Genjcu u revitalizaciji starog prijedloga o preustroju BiH u četiri male Jugoslavije.
Taj je prijedlog utopijski, neprovediv i predviđa preustroj države u četiri multietničke regije u kojima bi Hrvati u svakoj bili manjina. Ostaje nejasno zašto bi, i kako, Srbi odustali od RS-a i što bi Hrvati dobili takvim preustrojem. Prijedlog se poklapa s bošnjačkom unitarističkom politikom većinskog nacionalizma pod građanskom krinkom i njegovo podgrijavanje je izazvalo oštre reakcije niza mlađih utjecajnih hrvatskih komentatora iz BiH. Tvrtko Milović, novinar iz Srednje Bosne, ističe kako je “prijedlog Biskupske konferencije za Hrvate toliko loš, da je prihvatljiv jedino za SDA; politolog rodom iz Posavine Ivan Pepić piše kako te predložene regije podsjećaju na banovine koje je u Kraljevini Jugoslaviji stvorio Aleksandar Karađorđević kako bi stvorio jedinstvenu jugoslavensku naciju, a Hercegovac Marijan Knezović prijedlog naziva “maloumnim”.
Osim što simultano s Hadžifejzovićem i Genjcem medijski radi na podgrijavanju te umotvorine čija je jedina funkcija danas biti smokvin list za bošnjačku unitarističku i protueuropsku politiku, mons. Tomašević dijeli lekcije svima koji su se usudili javno reći – biskupski prijedlog je gol. Prvo je prozvao moju malenkost da Hrvate čiji će domovi ostati izvan zamišljenih granica trećeg entiteta, “pokapam žive”, a naročito mi je zamjereno jer sam se usudio dovesti u pitanje, prilikom posjeta pape Franje stadionu Koševo, opravdanost toga da poglavar Katoličke crkve treći put dolazi u BiH, a da neće nogom kročiti među katolike, mahom Hrvate, tamo gdje su opstali i gdje jedino žive kao svoji na svome.
Nisam dovodio u pitanje to da papa treba doći u glavni grad, ali zašto posjećuje samo Sarajevo? Je li mogao svratiti u obližnje Kreševo, u kojem su katolici opstali i ostali kao slobodni ljudi, a ne tolerirane “zimije”? Papa je, od onih koji su mu isplanirali takav posjet, iskorišten za dodatno podgrijavanje laži o Sarajevu kao gradu svih naroda u BiH. Deseci tisuća katolika sjeli su tog jutra u autobuse, došli na sarajevski stadion Koševo statirati u predstavi multietničkog Sarajeva, i onda se vratili tamo gdje su se obranili i opstali. Posjet nije pridonio nikakvom poboljšanju odnosa u BiH, štoviše, danas je stanje još gore.
Ostaje pitanje kolika je odgovornost Biskupske konferencije BiH i za taj debakl i do kad će katolici u BiH biti taoci dijela crkvenog vrha u Sarajevu koji je sve više sebi samome svrha? Moj drugi krimen u očima monsinjora jest teza kako neki od njih neće biti mirni dok Hrvati ne budu jednako neravnopravni na cijelom prostoru BiH, i da grubo manipuliraju tragedijom dijelova hrvatskog korpusa kako bi održali status quo, koji ide naruku bošnjačkoj i srpskoj politici, a sve za osiguranje vlastite pozicije čašćenih pastira bez stada u Sarajevu i Banjaluci.
Monsinjor je potom delegirao i druge u Katoličkom tjedniku da me napadnu, a sada mu je na nišanu Tvrtko Milović, s kojim na istu temu vodi još grublju polemiku. Ne sumnjamo da će na red uskoro doći i ostali, ali lavina je nezaustavljiva i unutar vrha Katoličke crkve u BiH uskoro puno toga više neće biti isto, već će doći do onoga što su drugovi nazivali “diferencijacija”.
Dok je Tomašević medijski rafalao, ostatak Biskupske konferencije je šutio. Kad su prozvani počeli uzvraćati, kardinal Puljić se ogradio od trenutačne zlouporabe njihova starog prijedloga, ali ne i od Tomaševićevih istupa, za razliku od biskupa Ratka Perića koji potpisuje izjavu Biskupskog ordinarijata u Mostaru u kojoj stoji kako ih je “nemalo iznenadio apologetski nastup generalnog tajnika BK BiH, mons. Ive Tomaševića u zagrebačkom Globusu od 17. veljače ove godine”, te da on ima pravo govoriti u svoje ime, ali ne i u ime cijele Biskupske konferencije.
Djelovanje mons. Tomaševića nastavak je tradicije prihvaćanja statusa “zimije”, toleriranih građana drugog reda, kakav su kršćani imali u Otomanskom Carstvu, a dijelom i za komunističke vlasti. Tomašević i slični ne samo da ne čine ništa čime bi se mogli zamjerili bošnjačkoj politici, već i svjesno postaju njezino sredstvo za političko discipliniranje Hrvata. U vrijeme Platforme i Željka Komšića tako je don Franjo Topić plaćao oglas preko cijele stranice novina u RH u kojem se nabrajalo što sve Hrvati imaju u BiH – uglavnom kulturno umjetnička društva i lokalne radijske stanice, valja kako bi razuvjerio javnost u RH da Hrvatima u BiH išta nedostaje, pa im i ne treba, primjerice, kanal na svom jeziku.
Istovremeno je na primjedbe kako Hrvati u BiH nemaju političkih prava iako su formalno konstitutivan narod i u ratu nisu slomljeni i pokoreni, izjavljivao – “nemaju Hrvati političkih prava ni u Austriji pa što im fali”. Ne radi se više samo o tome da su “pastiri” neosjetljivi na stanje svoga “stada” jer su zaokupljeni svojim nekretninskim, poslovnim i statusnim brigama, već sve više i o aktivnom asistiranju u dokidanje prava vlastitog naroda.
Ne tvrdim da je biskup Komarica trebao preseliti u Jajce, a kardinal Puljić u Kiseljak ili Kreševo. Ali to što Biskupska konferencija BiH ima sjedište u Sarajevu, danas ekskluzivno bošnjačkom gradu, ne mora značiti da treba biti i instrument bošnjačke politike.
Piše: Nino Raspudić / Večernji list
