Zastupnik Kršćansko-demokratske unije (CDU) u njemačkom Bundestagu i dopredsjednik njemačko-hrvatske parlamentarne skupine Klaus-Peter Willsch u tekstu u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) nazvao je nedavnu presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču skandaloznom, nepravednom i opasnom, jer smatra da je neosnovana i da predstavlja presudu samoj Hrvatskoj.
FAZ je u četvrtak objavio tekst što ga je Willsch napisao kao gost komentator, u kojemu haašku presudu hrvatskim generalima uspoređuje s procesom što ga je u 10. stoljeću papa Stjepan VI. vodio protiv svoga preminulog prethodnika.
“Slična farsa”, piše Willsch, dogodila se 15. travnja, kad je Haaški sud “proglasio pokojnog hrvatskog predsjednika Tuđmana krivim” za progon srpskog pobunjeničkog stanovništva iz oslobođenih hrvatskih krajeva. Sud je time, piše Willsch, Tuđmana izjednačio s još jednim mrtvacem, Slobodanom Miloševićem.
“Ta je presuda skandalozna, nepravedna i opasna”, tvrdi njemački parlamentarac.
Presudu smatra skandaloznom jer daje moralno opravdanje politici izjednačavanja agresora i žrtve. Haaški sud nije mogao suditi mrtvom Tuđmanu, pa je stoga osudio hrvatske generale za navodni zločin čiji je navodni pokretač Tuđman, a time se i mladoj hrvatskoj državi nameće istočni grijeh, tvrdi Willsch.
“Presuda je nepravedna”, piše Willsch, “jer se u obrazloženju oslanja na pogrešnu tvrdnju s neodrživim indicijama i osim toga osuđuje upravo one koji su najmanje pridonijeli stvarno počinjenim zločinima”.
Willsch opisuje tijek operacije “Oluja”, koja je po njegovim riječima značila oslobađanje okupiranih hrvatskih područja, potiskivanje srpskih snaga i okončanje srpske agresije i u konačnici omogućila Daytonski sporazum. Najveće zasluge za to, smatra Willsch, pripadaju generalu Gotovini.
On opisuje i bijeg Srba iz dotad zaposjednutih područja ali i zločine nad onima koji su ostali, uz napomenu da je hrvatsko pravosuđe “na žalost” procesuiralo samo dio tih slučajeva.
Haaški je sud međutim, piše on, “unatoč svojoj zadaći pokazao mali interes za konkretne zločine, možda zbog toga što njihov opseg i rasprostranjenost ne podupiru njegovu radnu tezu o zločinu većih razmjera što ga je navodno planiralo hrvatsko vodstvo”. Stoga je, tvrdi on, Haaški sud pribjegao tvrdnji da bijeg Srba nije bijeg nego planirano protjerivanje.
Haaška je presuda konstruirana priča, tvrdi Willsch, opisujući i tezu o prekomjernom korištenju topništva i navodeći da je u topničkim napadima poginuo samo jedan civil.
Po njegovu mišljenju, Hrvatska je u planiranju Oluje poduzela mjere koje su “sigurno” spasile mnoge živote.
Willsch smatra da je haaška presuda opasna jer sve vojnike koji u borbi donose odluke prepušta “proizvodljnom, političkom i nekontroliranom” međunarodnom sudstvu. Stoga Willsch daje za pravo Sjedinjenim Državama koje svoje vojnike ne prepuštaju međunarodnim sudovima, a njemačkom ministarstvu obrane prepuručuje da promatra žalbeni proces u slučaju Gotovina i da iz toga izvuče zaključke.
Haaški sud, smatra Willsch, nije ispunio očekivanja. Sud nije kriv što je Slobodan Milošević umro prije nego što je osuđen, ali je kriv za to što se “legitimna borba protiv vanjskog agresora mjeri istim mjerilima kao i planiran i s velikom brutalnošću izveden napadački rat”, smatra Willsch.
