Na zagrebačkim ulicama, trgovima, šetnicama, parkovima i drugim javnim prostorima postavljeno je oko 130 spomenika, koncentriranih pretežno u gradskom centru, od kojih su neki, poput nedavno postavljenog obilježja ulaska Hrvatske u EU, neuspjeli pokušaji da se javni prostor iskoristi za umjetničku intervenciju, rečeno je na tribini “Umjetnost u javnim prostorima Grada Zagreba: kako dalje?” koju je organizirao predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Darinko Kosor.
“Zašto je spomenik Tesli danas tamo gdje je i zašto je spomenik Vojina Bakića (Razlistana forma) zakrčen štandovima? Nešto je tu na pogrešnom mjestu – ili štandovi ili skulpture”, ocijenio je Kosor napominjući kako u Gradskoj skupštini žele poslušati ljude iz struke i njihove prijedloge o spoju umjetnosti i javnog prostora te ih proslijediti Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport.
Opetovano je izrazio uvjerenje da će Zagreb dobiti svoj zasebni Gradski ured za kulturu kako bi lakše mogli donijeti i toliko potrebnu strategiju kulturnih politika u Zagrebu.
“Vrijeme je da se probudimo i definiramo politiku javnih prostora i moguće izvore financiranja”, rekao je predstavnik skupštinskog Savjeta za kulturu Tihomir Milovac (MSU).
Darija Alujević (Gliptoteka HAZU) podsjetila je da od 1960. do danas Zagreb baštini brojna umjetnička djela na javnim prostorima od Parka skulptura na Velesajmu (1960.) koju je pokrenulo Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH), do Zagrebačkog salona koji je od 1971. do danas bio i ostao najvažniji mehanizam kojim su se umjetnička djela stavljala u javni zagrebački prostor. Spomenula i sportske manifestacije poput Univerzijade 1987. i inicijative tadašnjih općina koje su imale visoku svijest o važnosti oplemenjivanja prostora te likovne kolonije poput one u nekadašnjem Pionirskom gradu nakon koje su ostale brojne drvene skulpture eminentnih autora ili pak otvorenih likovnih ateliera, primjerice u Susedgradu.
“Prije smo imali kulturu bez demokracije, a sada imamo demokraciju bez kulture”, ustvrdio je likovni kritičar Ive Šimat Banov. Među zagrebačkim primjerima naveo je prije 10-ak godina postavljenu skulpturu kod Hrvatskog državnog arhiva koja se “svađa” s finom secesijskom građevinom ili pak Zid boli koji je preseljen umjesto da bude zaštićen i očuvan na mjestu na kojem je i nastao. Tu je i spomenik Nikole Tesle istrgnut iz parka, više kip nego spomenik, a danas djeluje poput instalacije. O Kožarićevom “Prizemljenom suncu” u Bogovićevoj više ne treba trošiti riječi, dodao je.
Ocijenio je lošim i što se spomenici često postavljaju jubilarno, obljetnički, ceremonijalno, umjesto “iz čista mira” kao primjerice skulptura A. G. Matoša na Gornjem gradu.
Kritičar Feđa Vukić smatra da bi trebalo odrediti je li umjetnost u javnom prostoru isključivo u dekorativnoj ili i u spoznajnoj funkciji što bi trebalo razmotriti na simpoziju gdje bi različite struke o tome progovorile sa svojih stajališta.
Kad je riječ o javnom prostoru, ustvrdio je da primjerice u Bogovićevoj, 10 posto koriste građani, a ostalo je dano na privatno korištenje.
“Ne možemo ignorirati privatizaciju javnog prostora”, složila se i Ivana Hanaček iz Urban festivala. Naglasila je da umjetnost u javnom prostoru nisu samo skulpture nego i primjerice performansi važni zbog svoje privremenosti i odnosa prema publici.
“Danas Toma Gotovca od štandova ne bi ni vidjeli ni na Trgu bana Jelačića”, dodala je.
Radi stvaranja umjetničkih sadržaja u javnom prostoru, Saša Šimpraga, inicijator projekta “1postozaumjetnost” predložio je osnivanje javnog fonda za umjetnost u javnom prostoru, a predsjednik Skupštine Darinko Kosor tu je ideju i podržao.
