Srpski novinar Dejan Anastasijević objavio je tekst na portalu vice.com/rs o svojemu ulasku u Vukovar netom nakon pada grada. Anastasijević ističe da mu je to bio prvi “pravi” novinarski zadatak, kao i prvi susret s užasima rata.
Anastasijević na samom početku naglašava da je mjesecima sanjao slike iz Vukovara, koje još ni danas nisu nestale. Jedna od prvih koju pamti je leš muškarca koji je ležao licem nadolje u gustom blatu, sa tragovima gusjenica preko leđa. Bio je toliko spljošten da je više sličio na figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije ih je vidio mnogo više – dok borbe nisu završile, nitko se nije trudio da ih makne s ulice, a kamoli pokopa. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.
Najviše leševa na istom mjestu bilo je ispred vukovarske bolnice. Budući da nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao drva za ogrjev, piše Anastasijević. Nisu ih mogli pokopati zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. No, kada je Vukovar pao, srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Anastasijević ističe da je tada besramno falsificiranje povijesti uzelo maha, a to nije prestalo do danas.
Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s pravim, je priča o četrdeset vukovarskih beba, ističe Anastasijević. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom vrtiću nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale ih u plastične vreće za smeće. Zbog te su se vijesti svi novinari na terenu dali u potragu za tim bebama. Nakon dva dana potrage nisu ih našli jer nisu ni postojale. Priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, piše Anastasijević, a kad se ustanovilo da je riječ o bezočnoj laži, Reuters je povukao priču te se ispričao svojim klijentima. No, bilo je kasno jer je priča već bila plasirana u mnoštvo medija, tako da neki ljudi u Srbiji i dan-danas vjeruju da su vukovarske bebe postojale.
Nakon što je otpor branitelja Vukovara slomljen, u grad su nagrnule pijane razularene gomile paravojnih postrojba i rezervista čiji su odredi nosili imena grabežljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Ono što je ostalo od grada bilo je prepušteno njima na milost i nemilost, zajedno sa civilima koji su se u Vukovaru zatekli. Tu je bilo pljačke, ubijanja ljudi i grupnih silovanja, piše Anastasijević, a i novinari su morali paziti da ne postanu žrtve. Paravojne postrojbe bile su “pijane od alkohola i krvi”, a jedan borac je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog dijela kamiona. Kad ga je Anastasijević upitao gdje mu je puška, odgovorio je:
– Ne treba mi. Radim na hladno.
U razorenom gradu vojnici su se ludo zabavljali, a preko blatnjavih uniformi su navukli bijele majice koje su ukrali iz dućana, a pritom su za svoje vozilo zakačili reklamne balone. Jedna od priča se ipak posebno urezala novinaru u pamćenje. Neki zapovjednik paravojnih postrojbi odveo ih je do kuće koju je uzeo za sebe kako bi “dokazao da ne mrzi Hrvate”. U toj je kući bila žena u dvadesetim godinama, Marija, njen nepokretni otac i hendikepirani brat, dok je majka ranije poginula od pada granate. Zapovjednik je istaknuo da ih je zaštitio od svojih suboraca „jer su dobri ljudi, iako su Hrvati”, dok je nasmrt uplašena Marija sve nijemo potvrđivala klimanjem glave.
No, nakon što je zapovjednik izašao, Anastasijević je iz kratkog razgovora s Marijom saznao punu priču. On je nju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću s namjerom da je siluju, ali ne bez užasne cijene. Zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju koja mu kuha i pere za vrijeme dok se on gradom pravi junakom. Nije mogla pobjeći zbog oca i brata, a Anastasijevića je posebno potreslo da je zapovjednik istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost. Kasnije je novinar odnio Marijino puno ime i adresu u UNHCR i dao ga osobi za koju je vjerovao da će joj moći ponoći. Obitelj je naknadno evakuirana u Kanadu, ističe.
Nakon što su paravojne postrojbe divljale gradom nekoliko dana u Vukovar su ušli padobranci iz Niša. Novinar ističe da su svojim urednim izgledom te izbrijanim licima bili u oštrom kontrastu s pijanim i razularenim “osloboditeljima” grada, kako su ih prikazivali srpski mediji. Niški padobranci su putem megafona pozivali ljude koji su se još skrivali po kućama i podrumima da izađu i polože oružje ako ga imaju, uz obećanje da im se neće ništa dogoditi.
Poslije poziva na ulice su počeli izlaziti blijedi, izmučeni muškarci, žene i djeca, od kojih neki nisu napuštali zaklon tri mjeseca zbog žestokog granatiranja, paljbe i napokon divljanja JNA i paravojnih postrojbi. Anastasijević se prisjeća da su neki su imali puške, uglavnom lovačke, koje su bacali na gomilu, a posebno je zapamtio jednu ženu koja se izderala na vojnika koji joj je nudio hranu.
– Kuću ste mi srušili, grad ste srušili, cijeli život ste mi uništili, a sad me šaljete tko zna gdje. Idite do crnog vraga i ti i tvoja konzerva! – odbrusila je vojniku.
Anastasijević tekst završava kratkim osvrtom na današnji Vukovar, ali napominje da nije siguran da li bi želio ikad ponovno doći u grad u kojem je u par navrata bio i nakon rata. Ono što smatra nužnim je da počinitelji odgovaraju za svoje zločine koji su se tamo dogodili, a od kojih su se mnogi izvukli. Piše kako i danas na ulicama Beograda sretne pukovnika Veselina Šljivančanina koji je iz vukovarske bolnice izvukao dvjestotinjak pacijenata i predao ih ubojicama koje su ih smaknule na Ovčari. U zatvoru je bio ni šest godina, sada uživa u penziji, a srpski mediji o njemu uvijek pozitivno pišu.
Na samom kraju Anstasijević ističe kako su Hrvati i Srbi oko Vukovara izgradili dvije potpuno različite priče, ali u kojima, prema njemu, nema odgovora na pitanje zašto je taj grad morao proći kroz agoniju koja ga je zadesila. Cijeli tekst možete pročitati na ovom linku.
