Početkom sljedećeg mjeseca, bivši zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić će se izjasniti o navodima optužnice koja ga, među ostalim, tereti i za genocid. Mladić je po dolasku u Den Haag, prije nekoliko tjedana, za optužnicu rekao da je ‘monstruozna’.
David Kaye, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Californije u Los Angelesu, uvjeren je da je Ratko Mladić ratni zločinac koji je – kako kaže – ‘zaista okrvavio ruke’. Međutim, genocid je razmjerno teško dokazati – kaže Kaye: “Tu se mora dokazati konkretna namjera. Znači nije dovoljno dokazati da je on odgovoran za konkretni zločin, već se tu mora pokazati da je Mladić tim zločinom namjeravao uništiti – u potpunosti ili djelomično – jednu zajednicu. Ili cijelu bošnjačku zajednicu, ili pak onu u Srebrenici. Prema tome, uz odgovornost za zločin, mora se dokazati i ta konkretna namjera da se počini genocid”.
David Kaye kaže da je optužnica protiv Mladića vrlo slična onoj protiv Radovana Karadžića kojem je suđenje počelo u listopadu 2009: “Idealno, njima bi se dvojici moglo suditi zajedno. Mladić i Karadžić zaista su bili partneri. Međutim, suđenje Karadžiću je toliko već odmaklo da zapravo ne bi bilo pravedno – niti prema optuženima, niti prema sucima i tužiteljima – da se ta dva suđenja objedine”.
Međutim, Marko Hoare sa sveučilišta Kingston u Londonu smatra da bi zajedničko suđenje imalo smisla: “Neki su to već predlagali. Po logici, da su njih dvojica zaista postupali zajednički i da su odgovorni za iste stvari. Tribunal nije odlučio što treba činiti po ovom pitanju, no objedinjavanje suđenja imalo bi smisla”.
U vezi zločina koje su Mladić i Karadžić prema optužnici počinili, David Kaye sa Sveučilišta Californije podsjeća na jedan od razloga za osnivanje haaškog Tribunala. U svibnju 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnovalo je ovaj sud s nadom da će njegovo postojanje spriječiti nove zločine u Bosni i Hercegovini: “Logika je bila sljedeća. Ako postoji jedan takav sud, političari i vojnici na terenu možda će malo više razmišljati o tome što nakon ratnog zločina slijedi. Da iza zločina slijedi suđenje i kazna”.
Marko Hoare kaže da je osnivanjem haaškog Tribunala – među ostalim – međunarodna zajednica na izvjestan način ‘prikrila’ svoju pasivnost i nemoć kada je u pitanju Balkan: “To je bio vrlo loš trenutak za Zapad i međunarodnu zajednicu. Nisu bili u stanju zaustaviti rat. Situacija je bila sve gora i gora, na očigled svih. Osnivanje Tribunala bila je svojevrsna alternativa izravnoj akciji koja bi zaustavila zločine. Kad već nema vojne akcije, idemo osnovati sud za ratne zločine – tako se tada razmišljalo”.
Marko Hoare kaže da su slabosti međunarodne zajednice kasnije dolazile do izražaja i na tribunalovim suđenjima. Na primjer, Slobodan Milošević, koji je također bio optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti, iskoristio je suđenje u – kaže Hoare – propagandne svrhe: “On se uopće nije branio. Nije imao nikakvu strategiju obrane. Jedino što ga je zanimalo bilo je da održi politički govor. Od Tribunala je napravio cirkus. Zbog toga je sve bilo odlagano i na kraju je Milošević umro”.
Stručnjaci smatraju da je suđenje Miloševiću kao i sam – naprasan – završetak suđenja, bilo jedan od najtežih udaraca Tribunalu. Međutim, David Kaye smatra da je – općenito gledano – haaški Tribunal stekao kredibilitet: “Održana su mnoga suđenja, ljudima raznih nacionalnosti. Tribunal se bavio događajima iz devedesetih na jedan sveobuhvatan način. Mislim da je stekao vjerodostojnost jer su suđenja, sveukupno gledajući, bila pravedna”.
Od osnivanja, za ratne zločine je preko Tribunala bio optužen 161 čovjek. Sudski je proces okončan u 126 predmeta. 64 su osobe osuđene, dok ih je 13 bilo oslobođeno optužbi. Jedini od optuženih koji je još uvijek na slobodi je Goran Hadžić, bivši vođa takozvane Republike srpske krajine.
Izvor: Glas Amerike
