Parlamentarni izbori u Bosni i Hercegovini nemaju uporišta u stvarnosti, nemaju sadržaj, nemaju vrijednost i stoga su – isprazni
Piše: Rudi Tomić
Pet političkih stranaka na vlasti (SDA, SNSD, HDZ BiH, Stranka za BiH i HDZ 1990) su ispunili 5 posto ili tek 18 od 367 obećanja kojima su došli na vlast 2006., rečeno je (24. 08. 2010.) na konferenciji za novinare Udruženja građana ”Zašto ne” u Sarajevu na kojoj je prezentirana Analiza predizbornih obećanja iz 2006.
Suvišno bi bilo ponavljati izlaganja voditeljice istraživanja Tijane Cvjetićanin, tko je što obećao, odnosno kako su s prevarama došli do vlasti, jer 3 obećanja nisu mogla biti ispunjena ni u najnormalnijim prilikama.
Iste političke stranke isturile su opet iste kandidate za nadolazeće izbore (3. listopada 2010.) u BiH! Doduše, ima nekih manjih izmjena i još nekoliko novih stranaka, čiji su čelnici također rječiti u svojim obećanjima kao i njihovi protagonisti.
Nemoguće je ovom apsurdu dati nekakav smisao – shvatljiv barem za one koji znaju smisao apsurdnosti. Stoga ćemo, pojašnjenja radi, iznijeti prispodnu priču. Jednom je car Galijan dao u arenu pustiti silnog bika, kojega je imao ubiti neki lovac. No premda su bika deset puta preda nj puštali, on ga nije mogao ubiti. Nato mu je car poslao vijenac. Kad su ljudi mrmljali što takav šeprtlja dobiva vijenac, car je dao odgovor: Taurum totiens non ferire difficile est. (Teško je bika toliko puta ne pogoditi!).
Zar je nemoguće bilo u ovih 20 godina, od uspostave ”države” Bosne i Hercegovine, shvatiti suštinu bitnih problema kojima nema rješenja na osnovicama na kojima je utemeljena državotvornost bosanskohercegovačkog pučanstva?
Različiti, ali isti!
Bez obzira kakva su međusobna trvenja u bošnjačko-muslimanskim političkim i vjerskim strankama i organizacijama, oni imaju zajedničke ciljeve: uspostavu bosanske države, bošnjačkog jezika, turske kulture, islamske vjeroispovijedi i izgon Hrvata iz BiH. Ef. Mustafa Cerić je na jednom skupu, prigodom otvaranja džamije (2. rujna 2006.) rekao: ”Ovako kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin, jer svi ste isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi mi ovdje budemo Turci.” Mi u ovome vidimo uzrok sukobu – Casus belli!
U krajnjem slučaju bošnjački politički i vjerski čelnici pomirili bi se i sa činjenicom da ona druga polovica BiH i ostane Srpska Republika – u doglednom vremenu, ali u slučaju pripajanja Srbiji spremni su na ponovni rat. Dapače, nije isključena mogućnost ponovnog rata u BiH, jer rat iz devedesetih nije izvojevao pobjednika.
Međutim, Srbi se samo (iz taktičkih razloga) pripucavaju sa bošnjačko-muslimanskim, odnosno turskim političarima u Sarajevu, dočim u Banja Luci vode svoju (srpsku) politiku i učvršćuju državne institucije i granice u BiH. Srpski političari u BiH se sporadično zagrle s kojim hrvatskim političkim čelnikom u BiH, ili u Hrvatskoj, samo iz inata. Srpski himbeni postupci iritiraju islamsko pučanstvo, jer im muftije tumače opasnost od udruženog kršćanstva. Takva srpska licemjernost ima očajničke posljedice za hrvatsko žitelje, s obzirom što na prostorima ”Federacije BiH”, u nekim mjestima živi izmiješano bošnjačko-muslimansko i hrvatsko pučanstvo.
Milorad Dodik, i srpska politička elita, vode dvoličnu politiku sa hrvatskim čelnicima: što češće se sastajati, o svemu otvoreno razgovarati i – ni o čemu se dogovoriti. Takva se politika ponavlja u BiH kao noć i dan. Kako, ipak, Dodikove riječi ne bi bile beznačajne, on je ispunio sva obećanja dana predsjedniku RH Ivi Josipoviću.
Naime, na osnovu dogovora Dodik – Josipović povećat će se broj hrvatskih glasača u RS. Samo s jednog sastanka ove dvojice ”ispunjena su sva obećanja”, što je dobro za Hrvate u RS, ali je ponižavajuće za čelnike (Čovića i Ljubića) koji su s Dodikom potpisali tolike ugovore (Pacta dant leges), bez ispunjenog ijednog obećanja. Hrvatski su čelnici osudili Josipovićevo hodočašće u RS, a on im je pomogao povećati glasačku listu za 25 posto!
Izbori su. Dobro je!
U toj čemernoj Bosni i Hercegovini, koju mnogi nazivlju ”jazbinom” (okupljalište sumnjivoga svijeta, kriminalaca i prestupnika), dobro je da se s vremena na vrijeme provode izbori, makar i isprazni, jer tada sve ptice pokažu svoje repove.
Kako je već ustanovljeno, da Srbi i Bošnjaci imaju svoje strateške (nacionalističke) ciljeve, te kakvo državno uređenje treba biti u Bosni i Hercegovini: mala Srbija i mala Turska, ali Hrvati se još nisu nacionalno osvijestili, pa će zbog svoje nesvjesnosti opet biti ovisni o tuđim odlukama.
Nije potrebno ulaziti u neke znanstvene analize glasačkog sustava u nacionalnim korpusima, jer tu su već definirani okviri, ali i pored toga što su uzaludni izbori, može se mnogo čemu dati definitivni zaključak.
U prvom redu nas zanimaju hrvatski nacionali interesi, ne zbog toga što je hrvatski narod najugroženiji, ili malobrojniji u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, nego da bolje upoznamo sebe, bez takve spoznaje ne možemo imati viziju budućnosti. Naime, bosanskohercegovački Hrvati imaju mnoštvo međusobnih (osobnih) problema i stoga ne mogu imati zajednički stav u odnosu na druga dva naroda – zbog čega su upali u bezizlaznu situaciju. Dakle, Hrvate ne mogu ujediniti ni vanjski, zajednički, neprijatelji, jer među njima ima veliki nepremostivi jaz. Gandi je rekao: Lakše je premostiti more između kontinenata nego jaz između dvije individue.
U predizbornoj kampanji bitne su polemike, jer u njima se prezentiraju svoji stavovi i demoliraju protivnička stajališta. Međutim, obećanja dana u predizbornoj kampanji, kao i u ljubavnoj aferi, nemaju legalnu težinu, ali imaju neku moralnu odgovornost. Tko je, recimo, dopustio nekomu da tako nisko padne? Upravo tako nisko padaju predstavnici političkih stranaka s hrvatskim predznakom. Ispunjene su stranice novina, magazina i portala s osobnim uvredama i podvalama. Nakon takvih ”čašćenja” ostaju mrlje na obrazima, koje se ne mogu izbrisati, nego i dalje potiču ljude na šamaranja.
Polemike kao pokazatelji hrvatovanja
Vjerojatno nije nijednom pismenom Hrvatu u domovinama i dijaspori izmaklo oku početak predizborne polemike hrvatskih stranačkih čelnika u BiH. Prije svega čelnici se nisu mogli dogovoriti o zajedničkom predstavniku u Predstavništvu Parlamenta BiH.
Isto kao što je bilo na prethodnim izborima, pa su bošnjačko-muslimanski socijalisti (komunisti) izabrali ”hrvatskog” predstavnika, bosanskog građanina Željka Komšića, kojemu je hrvatstvo istoznačnica za ustaštvo, a najveći zločinac, maršal Tito – omiljeni babo. I pored navedene činjenice, koja je četiri godine očevidno pokazivala i ukazivala zablude, hrvatske stranke opet izlaze sa nekoliko stranačkih kandidata. Vjerojatno neki od njih neće moći ”preći ni preko Neretve”, stoga će Komšić biti opet izabran za ”hrvatskog” predstavnika.
U međuvremenu, kako bi se što više hrvatski narod razjedinio, došlo je do smjene vlasti u hrvatskoj Zapadnohercegovačkoj županiji; uoči izbora smijenjena je koalicijska vlada ”devedesete” HDZ-a, HSP-a i BSRzB-a , koju je preuzela oporba HDZ BiH. Nije to bila uredna izmjena političkih rivala, nego neprijateljski sukob uz uvrede i prijetnje. I ovaj će slučaj, koji nije slučajan, pomoći razvodnjavanju glasova ili potpuno ignoriranje izbora.
Drugi uzrok žučnoj polemici, među bosanskohercegovačkim intelektualcima bio je povijesni tekst u mostarskom magazinu Statusu (br. 14.) : Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, čiji je autor poznati povjesničar i politički analitičar dr. Ivo Lučić. Dakako, u tekstu su navedeni razlozi rata i uvjeti razvoja društva i države u ratu i poraću u BiH, gdje je s brojnim činjenicama očitovao sve aspekte licemjernosti srpske, bošnjačko-muslimanske i hrvatsko-jugoslavenske političke sprege.
Bošnjacima nije u interesu ulaziti ovdje u polemiku, jer bi morali dokazati suprotno onome što je Lučić iznio u Statusu, a toga nema. Nisu se ni Srbi htjeli uhvatiti u koštac s Lučićem, jer i oni bi također morali ubiti dokaze, a to ne mogu – a ne mogu više ni lagati, jer i lažima ima kraj.
No, udružili su se bosansko-hrvatski književnici i svećenici, kojima su se pridružili i bosanski-hrvatski Posavci, ne s nakanom da pomognu prof. Lučiću u osmišljavanju spornih i sudbonosnih pitana za opstojnost hrvatskog naroda, nego su udarili po čovjeku kako bi diskvalificirali njegove stručne sposobnosti. No, s osobnim uvredama se ne pobijaju povijesne istine!
Najprije se oglasio književnik Ivo Lovrenović u sarajevskom tjedniku Dani naslovom: Hrvatima u BiH glave došli tobožnji nacionalni interesi; književnik Mile Stojić, u obrani Lovrenovića, poručio je Lučiću: Vi i vaša klika osramotili ste Hrvate (Tuđmanove i njegove političke akvizicije Međunarodni sud okarakterizirao je udruženim zločinačkim poduhvatom, te napominje Lučiću da posjedi Darija, Prlića, Ćorića, Praljka i druge suborce); fra Ivan Šarinić, urednik Svjetlo riječ i kolumnist u sarajevskom Oslobođenju, nazvao je Lučića: meteorskim znanstvenikom kojemu je najviše pomogao rat.
U osvrtu : Jesu li Posavci za hrvatsku stvar?, koji se također odnosi na Lučićevu analizu, piše ”Ljudevit Posavski”, s porukom: ”O Posavcima mogu pisati i Hercegovci. Što da ne. S duge strane i mi imamo isto pravo. Da pišem o sebi prije svega ali i da napišem pokoju o Hercegovljacima.
Ako napišemo ‘Hercegovac’ mogli bi se uvrijediti jer imamo pasminu magaraca za koju narod voli reći ‘Hercegovac’. Ali znam ja dobro njih i znam da im neće smetati ako ih oslovim sa Hercegovci, a tovare ostavimo za neku drugu priču.”
Doduše, nije ni Ivo Lučić ostao dužan svojim ”dobronamjernim” kritičarima. On ih je (svakog pojedinačno) oslikao kao intelektualce, hrvatske ”dobročinitelje” – razgolio je njihovu ružičastu prošlost, koja većini nas nije bila poznata. Vjerojatno nema Hrvata koji je toliko tvrd da mu ovakve polemike ne ostavljaju dojam vrijedan sažaljenja.
Tko želi znati stvarno stanje u Bosni i Hercegovini taj treba, bez odgađanja, pročitati Lučićev tekst u cjeloviti: Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi (Hrvati i hrvatstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini).
Zaključna misao
Što ponuditi nakon svega iznesenog? Treba očitovati ljude iz tuđeg sokaka i njihove namjere, onda ćemo se lakše snaći u donošenju sudbonosnih odluka. Upravo ovi izbori, za koje tvrdimo da su isprazni, mogu biti čak odlučujući za ustrojstvo društva i države.
Međunarodna zajednica traži da se nakon ovih izbora pristupi donašanju ustavnih promjena. Ustavne promjene će uslijediti, jer su one već dobrim djelom usuglašene u moćnim središnjicama, samo im trebaju (pro foro externo) izbori za legitimitet. Poznate su i temeljne osnovice ustavnih promjena sarajevskih čelnika, također i banjolučki političari imaju svoj koncept za ustavne promjene.
Dočim, mostarski političari nemaju vizije na koji način ostvariti Herceg-Bosnu, jer nemaju teritorijalnu cjelovitost, nemaju ni osjećaj nacionalnog zajedništva, jer su podijeljeni na: hrvatske Posavce, hrvatske Bosance i hrvatske Hercegovce. Dokle ćete, vi glupi, ljubiti gluposti, i dokle će posmjevačima biti milo podsmijavanje, i dokle će bezumnici mrziti znanje? (I. Proslov, 1, 22)
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini toliko je promućuran, pametan i bez visokog obrazovanja, a Bogu hvala imamo proporcionalno više intelektualaca nego bilo koja nacionalna zajednica u svijetu, izuzev Židova u Americi. Taj Božji dar moramo manifestirati i osvijestiti one koji su zavedeni, one koji su skeptici i oportunisti, one koji su na stranputici i one – luđake koji su sluge našim neprijateljima.
Možemo čak djelomično ostvariti nešto i na ovim izborima. Naime, čelnici hrvatskih stranaka (Čović, Ljubić, Jurišić) nisu na listi kandidata, nego su njihovi ljudi iz stranaka. (Jedino se kandidirao čelnik ”Narodne stranke radom za boljitak”, Lijanović, koji tek sada plaća s majicama glasove za prošle izbore. Nu, obećao je kobasice, kulene i divenice onima koji će ga podržati na ovim izborima.)
Umjesto stranačke lojalnosti glasači bi trebali dati svoj glas jednom od kandidata koji prednjači u poštenju i spremnosti, u kojem prevladava stanje svijesti da se bori za hrvatski narod u državnim institucijama gdje će se utemeljiti i Ustavni zakoni.
Dakle, najveća bi bila pogreška glasati po stranačkoj liniji, ili – bojkotiranje izbora, jer s tim činom (šutnjom) dajete glas za one koji nisu podobni i umanjujete težinu brojnosti hrvatske zajednice. Vidjeli smo kako u Hrvatskoj, zbog šutnje većine, manjina bira svoje kandidate (Mesića i Josipovića).
