Životopis Stjepana Radića iz pera njegove supruge Marije Radić odnedavno je dostupan na internetu. Zasluga je to Maje Maričić, unuke Marije i Stjepana Radića koja je tekst uredila i popratila bilješkama, dok ga je za tisak pripremila njihova prapraunuka Iva Gruden Zdunić.
Uspomene iz života na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića njegova je supruga napisala 1942., no prigodom selidbe iz obiteljske kuće u Hercegovačkoj ulici na zagrebačkom Pantovčaku rukopis se zametnuo te je Marija Radić svoja sjećanja pisala ponovno oko 1946. kad se doselila svojoj kćeri Miri Košutić i zetu Augustu Košutiću, roditeljima Maje Maričić, u njihov stan u Mihanovićevoj ulici gdje je i umrla 1954. Svoja sjećanja Marija Radić pisala je rukom, a zatim je do 1952. na pisaćem stroju napisala nekoliko ispravaka.
Tekst je prvi put objavljen 1957. u kalendaru Hrvatski glas koji je izlazio u Winnipegu u Kanadi, a 1990. je objavljen i u Hrvatskoj, u Spomenici braće Radića koju je uredio Radićev unuk Stjepan Radić mlađi. Zahvaljujući trudu Maje Maričić i Ive Gruden Zdunić, tekst Marije Radić o njenom suprugu Stjepanu Radiću prenesen je i u virtualni svijet, opremljen brojnim fotografijama iz obiteljskog albuma od kojih su neke objavljene prvi put. Kao Radićeva životna družica i najbliža suradnica, Marija Radić mogla je iz prve ruke svjedočiti o događajima iz njegova života. Iz njenih rečenica može se lako iščitati golema ljubav i poštovanje prema Stjepanu Radiću koja je bila jača od svih prepreka i životnih nedaća. Marija Radić nikad nije požalila što je, unatoč otporu obitelji, pristala udati se za Radića i iz svoje domovine Češke doseliti se u Hrvatsku. “I makar bio moj život čitav pun muke i žalosti, ne mogu nikako reći, da žalim, što sam taj sudbonosni korak napravila. Jer tolike ljubavi i poštovanja, što sam doživjala od moga supruga to daleko nadvisuje sve pretrpljene boli duševne i razna stradanja. Svaka njegova blaga riječ bila je melem na moje duševne rane, koje su kao čudom odmah zacijelile”, napisala je Marija Radić.
Na početku svojih Uspomena ispričava se čitateljima da joj pisanje ide dosta teško, no nije posrijedi činjenica da joj hrvatski nije bio materinji jezik (u tekstu se može uočiti utjecaj češkog, posebno u čestim deminutivima), nego emocije koje su povremeno očito bile jače od želje da se Radićev život što vjernije dočara. No, Marija Radić uspjela je vrlo detaljno i vjerno opisati djetinjstvo i mladost Stjepana Radića, njegov studij, njihovo vjenčanje u Pragu, tegoban život u Parizu, početak i daljnji tijek Radićeve političke karijere, njegove zatvore i izbjeglištvo i na kraju atentat. Najbolniji trenutak njenog života, Radićevu smrt, Marija Radić nije bila sposobna opisati. “Težko i pretežko bilo mi napisati ove Uspomene, ovaj križni put moga predragoga supruga, jer je preda mnom lebdila uvijek slika njegove smrti. Živci su mi bili sasma popustili, te nisam kadra opisati njegov slavni sprovod, koji je meni ostao samo u mutnoj uspomeni, jer sam bila više mrtva nego živa, te se sama čudim, odkuda sam tu jakost dobila, da sam mogla doći do njegova groba. Ali s druge strane bili su mi živci tako tupi, te se ništa ne sjećam svih tih ceremonija na sprovodu, koji je trajao do pet sati popodne. Za toliku neizmjernu ljubav prema svom narodu, toliku požrtvovnost i rad kroz čitav svoj život platio je Stjepan Radić svojim skupocjenim životom. Bog mu dao duši lahko!”, zaključila je Marija Radić svoje Uspomene koje su prava poslastica za Radićeve štovatelje i ljubitelje povijesnih zanimljivosti.
Iz Uspomena doznajemo kroz kakve je teškoće Radić morao prolaziti u djetinjstvu, zbog siromaštva i velike kratkovidnosti. Zanimljivo je pročitati i ovu rečenicu: “Njegova pok. mamica dala mu je nauk, neka nikako ne uči ni za popa, ni za fiškala. Pop, kaže, ima džep bez dna, te mu nije nikada dosta novaca, dok fiškal mora iz pravoga čovjeka napraviti krivoga, a iz krivoga pravoga.”
Neobičan je podatak da je Stjepan Radić hipotizirao svog nećaka Pavla Radića kako bi ga natjerao da redovito uči, a među detaljima je i onaj da su Marija i Stjepan Radić, tijekom boravka u Petrogradu 1909. odlazili i u “parne kupke”, tj. u saunu. Radić kakvog nam predstavlja njegova supruga je hrabar čovjek potpuno posvećen svojoj političkoj misiji, čvrsto uvjeren u uspjeh, koji se unatoč velikom obrazovanju tijekom cijelog života dodatno educirao.
O tome svjedoče ovi citati: “Ne jedanput se dogodilo, da je Radić sa svojih sastanaka i skupština došao izgladnjeo i izmučen, katkada i prehladjen, makar bio neobično čvrstoga zdravlja. Ali kakogod bio umoran, pripoviedao bi mi makar usred noći u 2, 3 sata svoje doživljaje, te se veselio svomu radu, videći u njemu bolju budućnost naroda … Bio je i tu, kao i doma neobično marljiv. Pročitavši četvrtinu ili više koje knjige, bio je jako veseo, te mi pokazivao hvaleći se: ‘Vidiš dušo, koliko sam pročitao!’, te bi mi često citirao najvažnije misli i fakta. Sve njegove knjige su označene sa i (idea) i f (fakat), s križićima, ili su najvažnije stvari podcrtane.”
Iz Uspomena Marije Radić saznajemo i mnoge manje poznate podatke o atentatu na Radića i o umiješanosti samog kralja Aleksandra. “Već prije samoga atentata širile su se vijesti, da je Radić ubijen, jer su htjeli beogradski zločinci znati, kako će vijest o njegovoj smrti djelovati na hrvatski narod. Tako je došla iz Vinkovaca već 18. lipnja u 11 sati u Zagreb vijest, da je tamo Radić ubijen. Stjepan Radić se inače nikada nije javljao, ali ovaj puta se pukim slučajem javio iz Beograda već u 10 sati, da je sretno u Beograd prispio, te smo vidjeli iz toga, da je ta vijest hvala Bogu lažna, ali nismo dakako slutili, da nam ta vijest zapravo navješćuje beogradski atentat. Imali smo doduše već i drugih indirektnih navještaja, da Stjepan Radić smeta nekako i kralju Aleksandru, koji je doduše već na početku godine u siječnju 1928. pozvao Radića na krstitke svoga najmladjega sina Tomislava, pa je u dugom razgovoru Radić Aleksandru razložio čitavu osnovu svoga rada, kako si ju zamislio, a na što Aleksandar iznenadjen tako velikim planom naglo ustane, te ga zapita: ‘Hoćete li dospjeti, da ćete sve to moći provesti?’ Čudnovato je to bilo pitanje za Stjepana Radića, koji je bio optimista prvoga reda, te nije mogao vjerovati, tko bi mu mogao u njegovom poštenom narodnom radu smetati – na kakav atentat dakako nije pomislio, ali mi je o tom doma odmah pripovijedao, te sam ga ja sasma prirodno onda dovela u vezu s atentatom.”
Marija Radić u sumnju dovodi i postupak Radićeva liječenja u beogradskoj bolnici i odbacuje teze da je razlog smrti bila sećerna bolest koja je navodno spriječila Radićev oporavak: “Velika rana nakon operacije preko cijelog trbuha je hvala Bogu razmjerno brzo zacjelivala, pa mi je bilo čudnovato, zašto Dr Hadžić, koji je imao nadzor nad bolestnikom, daje bolestniku tolike injekcije, pa sam ga jednoga dana zapitala, zašto daje mome suprugu tolike injekcije, jer bolestnik je bio prije atentata* neobično zdrav i nikad se nije tužio ni na koji organ svoga tijela. A Dr Hadžić, kao da je bio spreman na ovakvo pitanje mi odgovori: Mi hoćemo, da bude vaš suprug svestrano zdrav i na jetrima i na bubrezima i želudcu. Meni su bile doduše onda sumnjive te injekcije, ali nisam mogla bez da se savjetujem s kojim liječnikom izreći svoju sumnju, da imaju injekcije možda sasvim drugu svrhu, a ne da Radić ozdravi.”
Zanimljivo je da je po povratku u Zagreb Radić u iskazu istražnom sucu kao sukrivca za atentat naveo i samog Aleksandra, što je dovelo do svađe sa Svetozarom Pribićevićem: “Dopodne je bila iztraga u vili na Hercegovačkoj, a Pribičević je dobio odmah telefonski izvještaj o istrazi, te već popodne pozvao Stipu na telefon, te ga na neki način pozvao na red, što je Radić u istrazi okrivio dvor za atentat. Radić, koji je govorio inače sasma tiho poslije atentata, da si čuva zdravlje, uzrujao se ovim izazovom svoga kolege, da je vikao, da se njegov govor čuo čak na ulicu, jer su bila otvorena vrata predsoblja, gdje je bio telefon, te su se ljudi zaustavljali pred vilom, da čuju tko to tako glasno govori. Pribičević mu je zamjerio, da je Radić okrivio dvor i Radić je odgovarao ovako glasno i jasno: Da, mi ćemo se dati ubijati, a bojat ćemo se reći, tko je taj atentator! Tako i slično govorio je Radić od prilike četvrt sata. Poslije toga se Pribičević nije više javljao. Ovo uzrujavanje je moj dragi suprug skupo platio, jer nije poslije toga razgovora čitavu noć ni oka stisnuo.”
Srpski kraljevski režim pobrinuo se da Radiću oteža i posljednje trenutke života: “Da momu suprugu otežčaju još posljednje minute života, došli su na njegov vlastiti vrt vojnici, koji tu nikada nisu dolazili i počeli su tu vježbati i pucati. Još nikada prije nisu bili vojnici na njegovu vrtu, pa ni kasnije, samo dok je Radić ležao na terasi iznad vrta. Na daljnjem zapadnom kraju prelazi vrt kod potoka u šumu, i tu je došla vojska i stala pucati. Konačno se na intervenciju jednog narodnog zastupnika vojska za koji dan maknula i nije više dolazila.”
Uspomene Marije Radić na njenog supruga objavljene su već dvaput u tiskanom izdanju i citirane u brojnim knjigama i člancima, ali njihova objava na internetu učinit će ih dostupnima u cijelom svijetu, posebno mlađim ljudima. To je i korak naprijed u popularizaciji Stjepana Radića, ali i njegove supruge čije su zasluge i doprinos hrvatskoj politici i dalje premalo poznate i prepoznate.
Uspomene iz života na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića mogu se pročitati na stranici http://marijaradic.pondi.hr/marija_radic_uspomene_web.pdf.
Marijan Lipovac
