Jedna od najvažnijih stvari u kolumnističko-kroničarskom poslu jest da se ‘teška artiljerija’ ne ispuca prerano.
Kad je o praćenju i komentiranju Vlade riječ, to znači da nije mudro prerano tražiti premijerovu ostavku. Međutim, dođe trenutak kad to treba učiniti.
Nakon što je iz londonskoga The Economista stigla ocjena da je hrvatska ekonomija jedna od deset najlošijih na svijetu i nakon što je HNB objavio da su direktne strane investicije u Hrvatsku prošle godine s ionako niske razine pale dodatnih nevjerojatnih šezdeset posto, premijer Zoran Milanović morao bi otići. Bilo da sam podnese ostavku bilo da ga vodstvo SDP-a najprije smijeni s mjesta predsjednika stranke, a onda i iz fotelje predsjednika Vlade. I točka.
Spašavanje vojnika Ryana
Dvije i pol godine bahatoga glavinjanja bilo je dovoljno. Čak i za hrvatske političke i ekonomske standarde. Prepotentno komentiranje ocjene da Hrvatska ima jednu od najlošijih ekonomija na svijetu napomenom da je Economist prije deset godina pogriješio s njemačkom ekonomijom, pa tako griješi i u hrvatskom slučaju, dokaz je da se Zoran Milanović ne može promijeniti. On je antitalent za političko liderstvo i razumijevanje ekonomije.
Odgovorni političar već bi podnio ostavku. Od prvoga dana Milanovićeve vladavine jedina karta na koju je, pod utjecajem Radimira Čačića, igrao bile su investicije. ‘Investicije će zemlju izvesti iz recesije’, bila je mantra koju su premijer i ministri stalno ponavljali. Dvije i pol godine poslije to vjerovanje pokazuje se kao potpun promašaj. Strani investitori bježe od Hrvatske. Imidž zemlje lošiji je nego što pokazuju i loše brojke. Premije rizika na hrvatske državne obveznice mnogo su više nego na zaduživanje Slovenije ili Rumunjske. Najveći je krivac premijer koji ne zna svoj posao. Još gore, otaljava ga.
Bez imalo samokritike Milanović je promijenio mantru. Više ne spominje investicije. Sad je prioritet rezanje deficita. Pa ako je već u tome rješenje (a nije, opet ima krivo), što to nije radio na početku mandata? Ministar Hajdaš Dončić o proračunu govori kao o ‘spašavanju vojnika Rayana’. Super je to pozicija. Pogrešnim procjenama i odlukama ova vlada dodatno je gurnula naciju u minsko polje, a sad se mrtva hladna postavlja kao spasilac. Čineći dodatnu štetu.
Izvoz u ladici
Nije ovo nikakvo ‘spašavanju vojnika Rayana’. To što radi Milanovićeva vlada nastavak je glavinjanja nekompetentne (čast pokojoj iznimci) ekipe iz Banskih dvora. Čiji prvi čovjek ni slučajno ne može pogoditi pravi smjer. Rezanje troškova sada je nužno, ali Milanović i ekipa ne razumiju da mogu smanjiti deficit, mogu provesti reforme koje traži Zapad, ali to vrlo vjerojatno neće dati rezultate. Postoje zemlje koje su štreberski odradile tu zadaću i to nije dovelo investicije i razvoj.
Već mjesecima Milanović u ladici ima zgotovljen akcijski plan za izvoz koji je napravila ekipa na čelu sa zamjenikom ministrice vanjskih poslova Joškom Klisovićem. Izvoz je hrvatska jedina prilika, ali Milanović ga ignorira.
Krajnje je vrijeme da ode. Više ni argumentacija da u oporbi, odnosno HDZ-u, nema nimalo većega kapaciteta za izvlačenje Hrvatske s ruba bankrota nije dovoljna da bi se trpjelo ovakvoga predsjednika Vlade. Uostalom, unutar SDP-a sigurno postoji bar pet-šest kandidata koji bi bili bolji premijeri. Kriteriji su tako niski da uopće ne bi bilo teško biti bolji.
Naravno, ima i drugih mogućnosti. Možda bi međunarodna zajednica, koja financijskim ucjenama može, ako hoće, Hrvatsku natjerati na različite scenarije, željela stvoriti veliku koaliciju između SDP-a i HDZ-a. Naravno, uz drugačiji tip prvih ljudi nego što su to, svaki na svoj način, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko.
Milanović i njegovi ministri u posljednje vrijeme ponavljaju da im treba ‘više vremena’. Navodno premijer treba još jedan mandat da bi doveo Hrvatsku u red. To je apsurdno. Zoranu Milanoviću trebalo je osam godina da postane premijer (iako bi svaki imalo talentiran političar bio srušio HDZ nakon samo četiri godine). Sada traži osam godina eksperimentiranja kao premijer. Riječ je, dakle, o šesnaestogodišnjem ‘školovanju’ jednog čovjeka. Previše. Čak i za hrvatske prilike.
Miodrag Šajatović / Liderpress.hr
