Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt umro je u 96. godini. Schmidt je vodio tadašnju Zapadnu Njemačku od 1974. do 1982. godine, u turbulentnim vremenima terorističkih napada Frakcija crvenih brigada (RAF).
Među njegovim trajnim političkim ostavštinama je euro. Uveden je 1999. godine, ali su temelj položili Schmidt i francuski predsjednik Valery Giscard d’Estaing kad su dvadeset godina prije osnovali Europsku monetarnu uniju.
Bivši kancelar umro je u svom domu u Hamburgu. Nije se uspio do kraja oporaviti od vaskularne operacije početkom ove godine i od tada je često pobolijevao.
Iako je sišao s vlasti 1982., socijaldemokrat Schmidt nikada nije do kraja napustio političku scenu, radio je kao izdavač i politički komentator.
Helmut Heinrich Schmidt rođen je u Hamburgu mjesec dana poslije završetka Prvog svjetskog rata. U Drugom svjetskom ratu bio je unovačen u njemačku vojsku. Socijaldemokrat je postao u britanskom zarobljeničkom logoru. Studirao je ekonomiju i cijeli život proveo u politici.
Oženio je svoju ljubav iz djetinjstva Hannelore još 1942. godine. U braku su bili do njezine smrti 2010.
U opširnom članku objavljenom u povodu njegove smrti, Deutsche Welle ističe da su ga Nijemci ga cijenili kao jakog kancelara i mudrog državnika. U međunarodnim je krugovima uživao veliki ugled zbog svoje gospodarsko-političke kompetencije. Helmut Schmidt je preminuo u 97. godini života.
Do posljednjeg dana je ostao čovjek jasnih riječi. I svejedno je (ili upravo zbog toga) bio cijenjen kao rijetko koji drugi političar. U anketama je redovito osvajao titulu najpopularnijeg političara novije njemačke povijesti – unatoč tome što je bio tvrdoglav i nepopustljiv.
U jeku europske dužničke i financijske krize novinari su ga u jednom TV-intervjuu upitali što misli o kriznom menadžmentu kancelarke Angele Merkel. On je odgovorio: “Moram dugo oklijevati prije nego što mi padne na pamet kakav diplomatski odgovor.” Helmut Schmidt nije se libio reći otvoreno što misli. “Političari kažu najprije jedno, a onda nešto drugo”, jedna je njegova tipična misao. Nakon što se povukao iz aktivne politike, Schmidt je vrlo rado i oštro komentirao aktualna zbivanja. Na primjer o situaciji u kojoj je Njemačka? “Njemačka je usred ovog malog kontinenta u usranom stanju.” O politici EU-a prema Ukrajini? “Geopolitičke djetinjarije.” O Baracku Obami kao velikom predsjedniku? “Ne bih to tako rekao.”
Bez kompromisa prema teroristima
Mnogi Nijemci sa Schmidtom povezuju ponajprije sjećanja na čovjeka koji se u jesen 1977. odlučno suprotstavio terorizmu RAF-a (Frakcija Crvene armije, nekadašnja njemačka militantna teroristička organizacija). U to su vrijeme teroristička djelovanja RAF-a dosegla vrhunac, nakon otmice Hannsa-Martina Schleyera, predsjednika Udruge poslodavaca, te Lufthansinog zrakoplova “Landshut” u somalskom glavnom gradu Mogadišuu. RAF je time pokušao ishoditi oslobađanje svojih članova iz njemačkih zatvora. Ali Helmut Schmidt nije popustio.
Tada je htio “dokazati sposobnost države da zaštiti svoje građane od opasnosti”, kako je kasnije objasnio svoje dosljedno držanje. Važnije od svega mu je, kako je kazao, bilo da građani ne izgube povjerenje u zaštitničku ulogu države: “A to je značilo da teroriste ne puštamo na slobodu.” Schmidt je zapovjedio provođenje iznimno riskantne akcije oslobađanja otetog aviona Lufthanse, a akciju je provela jedna specijalna postrojba sigurnosnih snaga. Schmidt je bio spreman povući se s dužnosti kancelara da su u toj akciji poginuli i taoci, kako se kasnije moglo čuti. Bio je to vrhunac njegove političke karijere koja je počela godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada se učlanio u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD).
Brzi uspon
Već kao šef policije u svom rodnom Hamburgu on je stekao ugled sposobnog kriznog menadžera. Nakon što je 1962. Hamburg pogodila katastrofalna poplava, Schmidt je brzo i odlučno na teren poslao Njemačku vojsku (Bundeswehr).
Uslijedio je brzi uspon na političkoj ljestvici Savezne Republike Njemačke. 1964. je Schmidt najprije postao šef Kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu. Nakon formiranja prve koalicije između SPD-a i FDP-a (liberali) tadašnji savezni kancelar Willy Brandt ga je 1969. imenovao njemačkim ministrom obrane. Autoritet Helmuta Schmidta kao stručnjaka za sigurnosna pitanja je rastao.
Nakon što se Brandt 1974. povukao s kancelarske dužnosti zbog “afere Guillaume”, Helmut Schmidt je bio njegov logični nasljednik. Kako je kasnije priznao u jednom TV-intervjuu, od početka je bio svjestan da to neće biti jednostavan posao: “Willy Brandt je u njemačkom narodu probudio nevjerojatno visoka očekivanja.” A njih nije bilo moguće ispuniti zbog naftne krize 1973. i recesije koja je uslijedila, priznao je Schmidt.
Čovjek djela
Svejedno je Schmidt odlučno i energično pristupao rješavanju problema, vrlo brzo je bio na glasu kao beskompromisni “čovjek djela”. To se zrcalilo u spektakularnim uspjesima u borbi protiv terorizma (akcija u Mogadišuu), ali i u njegovoj ustrajnosti i upornosti kad se radilo o gospodarskim pitanjima. Iako Schmidt nije mogao znatnije poboljšati gospodarsko stanje, u Njemačkoj i inozemstvu je uskoro, djelomično i u šali, stekao ugled “svjetskog ekonomista”. Njemački birači su mu u svakom slučaju na dva savezna izbora (1976. i 1980.) poklonili povjerenje.
Kompliciran odnos
Odnos prema njegovoj stranci SPD tijekom svih tih godina nikada nije bio bez trzavica. Schmidt je važio za desnog socijaldemokrata koji je ponekad znao i ignorirati stranačke zaključke. Posebno je očita bila konfrontacija koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kada se radilo o stacioniranju NATO-ovih nuklearnih raketa na tlu Savezne Republike Njemačke. Uvjereni “transatlantičar” Schmidt zagovarao je odlučno njihovo stacioniranje. Otpor koji se formirao u SPD-u i na velikim prosvjedima u zemlji, Schmidt je nazvao “naivnim”. Tko se zalaže za jednostrano razoružanje umjesto ugovorima zajamčenog (obostranog) razoružanja, “tome moram reći da povijesno iskustvo pokazuje da jednostrana nemoć ni u kom slučaju ne sprječava agresiju premoći”, poručio je on tada svojim političkim protivnicima.
SPD je taj kurs podržao s velikim oklijevanjem i službeno je svoju poziciju opet promijenio nakon što se Schmidt iselio iz kancelarskog ureda 1982. Razlog za to je bio “preokret” FDP-a, koalicijskog partnera socijaldemokrata koji je promijenio “tabor” i formirao koaliciju s CDU-CSU-om. “Preokretom” je FDP mislio i provođenje temeljitog preorijentiranja u gospodarskoj i socijalnoj politici. Za Schmidta je to bilo neprihvatljivo. Ono što FDP misli time je “okretanje leđa demokratskoj socijalnoj državi i prihvaćanje društva u kojem se probija laktanjem”, kazao je on tada.
Stranac u vlastitoj stranci
Godinu dana kasnije (1983.) Schmidt se povukao s političke scene, postao je suizdavač tjednog lista Die Zeit i diljem globusa je održavao predavanja o političkim i gospodarskim temama.
Nova vrhuška SPD-a bila mu je uglavnom strana. Samo u iznimnim slučajevima, na primjer 1998. za Gerharda Schrödera, on je bio spreman nastupiti na predizbornim skupovima SPD-a. Nakon što se dugo nije izjašnjavao o razvoju i vodećim ljudima svoje stranke, Schmidt je 2011. iznenadio javnost kada je svom dugogodišnjem partneru u partijama šaha, tadašnjem ministru financija Peeru Steinbrücku potvrdio da ima sposobnosti potrebne za obnašanje kancelarske dužnosti, i to izjavom: “On to može”. Tu je rečenicu izgovorio kratko nakon smrti svoje dugogodišnje supruge Loki, objasnio je kasnije Schmidt. “Imao sam dojam da možda to za godinu dana više neću moći reći, zato što tada neću biti živ. I rekao sam moju istinu. I ona vrijedi i danas.”
Kratko nakon toga na stranačkom kongresu SPD-a u Berlinu održao je, prvi put nakon 12 godina, vrlo zapažen govor. Usprkos tome što je dugo bio stranac u vlastitoj stranci, Helmut Schmidt je do svoje smrti ostao angažirani socijaldemokrat.
