Hrvatski su mediji u ponedjeljak 17. kolovoza objavili da je u 78. godini života u Zagrebu preminuo istaknuti hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić.
Tim smo povodom u arhivu “Glasa Koncila” potražili razgovor koji je Dedić dao našemu listu 1971. godine. Naime, te je godine u povodu velikoga Marijanskoga kongresa koji se u kolovozu održao u Mariji Bistrici Dedić napisao tekst i glazbu za pjesmu “Majka Marija”, koju su otpjevali “Žeteoci”. U razgovoru s članovima uredništva GK-a Mijom Gabrićem (ujedno i članom sastava “Žeteoci”) i Živkom Kustićem, Dedić je progovorio o toj pjesmi i o svojim pogledima na zabavnu glazbu, na duhovnu šansonu, na vjeru, čovječnost, umjetnost, budućnost…
Ovdje podsjećamo na taj intervju iz broja 14 od 11. srpnja 1971. godine, naslovljen »Mali ti piva ka pop«:
Arsenova »amaterska teologija«
GLAS KONCILA: Neposredni povod za ovaj naš razgovor je vijest, koja je već odjeknula u novinstvu: da ste za »Žeteoce« pripremili jednu pjesmu u kojoj je riječ o Mariji, Majci Božjoj. Do sada se još kao pjesnik i skladatelj niste tako izravno bavili vjerskim temama. Kako ste se na ovo odlučili?
ARSEN: Duhovna šansona je vrsta koja u svijetu odavno postoji. Mene je prije više godina bio pohodio jedan mladi svećenik s prijedlogom da se kao pjevač zajedno s Vicom, Robićem i Zdenkom uklopim u putujući festival duhovne šansone – kojemu bi finale bio čak u Padovi. Bilo je to, mislim, 1965. Ja sam dao načelni pristanak, on se nakon toga više nije pojavio. To je bio moj prvi susret s tom sredinom. Nakon toga jednoga se dana pojavio kolega Gabrić s ponudom za ovu marijansku pjesmu. A ja sve više i više volim pisati stvari koje nisu u najstrožim okvirima zabavne glazbe, što je danas gotovo profanirani izraz, da ne kažem kako je to postala jedna vrsta koja ni umjetnički mnogo ne teži. Piše svatko i svašta; to je postala roba široke potrošnje. Zato se ja rado okrećem drugim temama, prihvatio sam se tako i kabaretske pjesme, humorističke šansone, koju sam pisao za festival »Kerempuh«. I naravno: za mene je bila novost ova ponuda da se ogledam i na polju duhovne šanse. Međutim, nije to bio lak zadatak, jer tu treba određeno teološko znanje, treba imati čiste pojmove. No, mislio sam da neću pogriješiti ako svemu tome pristupim kao pjesnik humanist, što znači: slijediti temu kako me vodi moje nadahnuće. To sam i rekao kolegi Gabriću, da pripaze na možebitne idejne pogreške, jer ja ipak nisam čovjek od te struke. No, mene je u prvom redu zanimalo da ja bez ikakvih sugestija izrazim vlastito viđenje, svoju pjesničku viziju Majke Božje. Pjesnička misao koju sam izrazio u pjesmi bila je takva: ja sam zapravo opisivao jednu majku s Juga, iz našega kamenjara, koja bi mogla biti i moja majka. Mene je, eto, Gabrić doveo do toga da počnem razmišljati o tim stvarima o kojima nisam razmišljao. I tako sam ja stao, pomalo amaterski, razmišljati: ako je Bog mogao prvu ženu stvoriti »iz rebra Adamova«, ako je tako svemoćan, on je mogao i svoga ljudskoga Sina stvorili nekim od tih putova koji su u njegovoj moći. Ali, ako je on odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. Ja sam krenuo tim smjerom, naglašavajući u pjesmi misao da svaka prava čestita žena, naša žena – prvenstveno sam mislio na žene s Juga, jer sam u cijelom svom stvaranju povezan s Jugom – može biti dostojna majka koja će rađati Božju djecu.
Žena Šibenika
GK: Koliko su djelovala Vaša sjećanja na djetinjstvo?
ARSEN: Ja sam prvenstveno imao pred očima svoju majku. Moja je majka najobičnija žena Šibenika, doseljena iz Rupa kraj Skradina. Žena koja nikada u životu nije obukla haljinu, nikad spustila i odrezala onu šibensku pundžu, cijeli je život provela u bluzi i kotulu, preko kojega se kod kuće nosi traverša, a za izlaske bez traverše. Znam da je moja majka za vrijeme rata znala hodati po 30 kilometara do Drniša da nam donese štogod za jelo. Žena koja je ušla nepismena u brak, a danas se jako zanima za književnost i ne prestaje čitati. Žena koja je sama izborila sve u životu, za obitelj, za djecu. Ona je bila moje neposredno nadahnuće. Također je ostao u meni zvuk crkvenoga pjevanja iz djetinjstva. Slušao sam to pjevanje u obje crkve – jer meni je otac pravoslavac, a majka katolikinja. Zato sam kao dijete slobodno sjedio u jednoj i u drugoj crkvi. U jednoj pjesmi ja spominjem i svete ure koje sam činio; znate kad se u Dalmaciji čine svete ure, kad se vežu zvona, pa samo svaki sat udari zvono (to se prije Uskrsa radi, je li?). Jedanput mi je Silvije Bombardelli, kompozitor, slušajući moj recital pjesama u Splitu, rekao: Vi biste se trebali dobro naslušati gregorijanskoga korala, ondje biste našli mnogo svoje autorske inspiracije. A ja sam i ne znajući upio u sebe mnogo toga zvuka u čitavom djetinjstvu. Cio moj glazbeni način predavanja, osobito na početku moje karijere, pomalo je retorički, te su mi više puta rekli: »Mali ti piva ka pop!«
Novi pristup Evanđelju
GK: Jeste li u pripremama za ovu marijansku pjesmu pročitali i ono što u Evanđeljima piše o Mariji?
ARSEN: Sigurno! Čitao sam, prečitavam još uvijek, imam čak i Evanđelje u nekoliko izdanja. I uopće mi je u ovoj suradnji s Gabrićem bilo drago da me je uveo u svijet misli koji me je počeo okupirati i zanimati, da dobijem o tome i svoje stavove, da si to nekako osvježim, da to ne uzimam kao nešto statično, nešto postojeće prema čemu svi mi imamo nerazjašnjen i neaktivan odnos. Možda me to dovelo do toga da postanem nekako aktivniji prema svemu tome, što će jednoga dana dovesti do mojih konkretnijih misli.
GK: Vi pripadate naraštaju koji je odrastao bez sustavnog vjeronauka.
ARSEN: Da, ali, zapravo ne! Sjećam se da smo u prvim godinama osnovne škole poslije rata išli na vjeronauk.
GK: l sada kao da sasvim iznova ulazite u taj svijet vjerskih misli i pojmova…
ARSEN: Sigurno.
GK: I ne čini Vam se svijet tih misli i pojmova nekako kao pljesniv?
ARSEN: Ne. Jedina politika kojoj može umjetnik služiti – to je humanost u svakom pogledu. Ljubav za čovjeka u svim pravcima: za ženu, za majku, za roditelje, za prijatelja, za dijete, za ljude, za domovinu, za grad. Prema tome: meni ništa ne može biti nedostupno, može se u meni probuditi, postati mi jasno i zanimljivo sve, svaki oblik ljudske djelatnosti i misli koja je u osnovi humana. A ovo je sigurno jedan od tih oblika.
GK: U pjesmi koju ste napisali za »Žeteoce« nalazi se i stih: »Nju nađe mač što mene traži«. Misao je vrlo teološka, podsjeća na nauku o Mariji supatnici i suotkupiteljici, na pobožnost prema Žalosnoj Gospi s probodenim srcem. Jeste li imali pred očima neku od takvih slika?
ARSEN: Apsolutno ne. To je bila moja vlastita pjesnička vizija. Mislim da je u tome težina i ljepota roditeljstva, majčinstva u prvom redu, da onaj metak, onu strijelu koja je namijenjena sinu prihvati majka svojim srcem. Eto, nisam ni mislio da u crkvenoj misli i umjetnosti već postoji taj simbol.
Tko koga vara?
GK: I Vi vjerujete da je suvremena publika željna ovako duboko ljudskih i nimalo površnih motiva?
ARSEN: Zato sam se i odlučio pisati ovakvu pjesmu. Jer meni je već dosta uškopljenih stihova koji nikome ništa ne govore, tih riječi o ljubavi koje ne govore ni o kakvoj ljubavi. To je samo jedna tehnika, jedan potrošački mehanizam, kutije, cigle, boce. Ja želim da riječ zaista nosi misao. Da riječ ljubav zaista nosi ljubav, razumijevanje. A kod nas su oblici zabavne glazbe postali takvi, osobito u komercijalnom smislu, da mi više ne daju mogućnost da dam i potvrdim zaista ljudsku poetsku ideju. A ovo mi je bila mogućnost da to izrazim, jako i cjelovito, s odgovornošću.
GK: No, Vama je dosta površne i šuplje pjesme. A je li i slušateljima dosta?
ARSEN: Riječ je o zatvorenom krugu u kojemu se autori opravdavaju publikom, a publika se opravdava autorima. U stvari: jedni neprestano varaju druge. Ja želim vratiti pjesmi dostojanstvo i pravu vrijednost riječi. Ako nekome kažem da ga volim, onda to mora imati težinu toga osjećanja, a ne samo komercijalni zvuk. Zabavna glazba danas više uopće ne obavezuje. Ja ovim potezom zapravo izlazim iz kruga zabavne glazbe. Ali, mislim da i nije lako. Popularna muzika kod nas je krivo nazvana zabavnom. A ona je mnogo šira, u nju mogu ulaziti sva područja ljudskoga osjećanja, ljudskoga srca. To je i njezina dužnost, baš zbog toga što je popularna, što ima tu mogućnost, što se ljudima svakodnevno nudi i što je ljudi traže.
Kad je bilo opasno pjevati »Gospodinu Isukrstu«
GK: Čitali smo Vašu zbirku pjesama. U pjesmi »Počinjem pjevati« spominjete Isukrsta. Pitate: »Isukrste, zašto si mi dao …« pa nabrajate sve moći zla i dobra u vama.
ARSEN: To što sam spomenuo Gospodina Isukrsta može se, u dobrom smislu shvatiti i kao tehnički izraz, kao poetski simbol. Ja sam pišući pjesme već 1956. pa 57. i 58. zajedno s jednom grupom zagrebačkih književnika povukao u svoje vrijeme neugodne konsekvencije zato što sam u pjesmama spominjao Isukrsta i svetoga Nikolu. Bilo je neko vrijeme dovoljno nešto takva u pjesmi spomenuti da budeš proskribiran i da snosiš odgovornost. Ja sam se za pjesme više puta nadahnjivao djelima jedne vrste samoučnog slikarstva koje se njeguje na Jugu. Riječ je o zavjetnim slikama: brodovi u neveri koji se spašavaju zagovorom svetoga Nikole zaštitnika pomoraca. Za njih je sveti Nikola bio znak spasa. Ja sam onda u pjesmama upotrebljavao taj već postojeći znak, htio sam izraziti naročiti dah toga slikarstva, odanost ideji koja spašava. Htio sam izraziti ljudsku sudbinu, ljudsko spašavanje iz svakodnevnih oluja života. Htio sam da moja pjesma ima tragiku, snagu i simboliku jedne takve stare zavjetne slike. I to mi je pribavilo određene neugodnosti.
Htio bih reći da ti vjerski simboli za onoga koji to ne želi ne moraju biti izravno vjersko obraćanje Isukrstu ili svecu; može ih, tko tako hoće, shvatiti i kao simbolizam. Ali, to je svakako obraćanje jednoj sili koja te nadahnjuje da to pjesnički vidiš, da tražiš.
Kako Isus oslobađa
GK: Nama se učinilo da je glavna misao one pjesme u kojoj ste se obraćali Isukrstu naglašavanje ljudske slobode, potrebe da čovjek prije svega bude čovjek…
ARSEN: Da, baš tako. Da ostane čovjek sa svim svojim sposobnostima. Tu je njegova moć u nemoći, širina u ograničenosti. Zato je pjevam Isukrstu da mi je on dao mogućnost da se pomalo oslobađam te svoje muke, a nije mi dao da se te muke odjednom oslobodim, sasvim l zauvijek. Onda bih prestao biti čovjek.
GK: Vi ste svakako ljubimac mladih. Što mislite o mladima? Shvaćaju li dobro slobodu, znaju li se njome služiti?
ARSEN: Kao pjesnik ne mogu davati praktične odgovore. Ljudsko srce i ljudske misli nisu vezane na godine starosti. U svakom je slučaju ovo doba velikih promjena, i onih koje se vide i onih koje se ne vide, koje se zbivaju u ljudima. Čovjek sam sebe, ljudska vrsta sama sebe preispituje u svim svojim osjećajima i stavovima. Ovo je za mene trenutak čistilišta, preispitivanja, nakon kojega će se ljudi vjerojatno ponovno naći, doći do nekih rezultata. I ne bih bio pjesnik kad ne bih vjerovao da će ti rezultati biti bolji.
GK: Odrasli ste u religioznom ozračju obitelji i grada. Kako ste kao dječak i kao mladić doživljavali proces ateizacije?
ARSEN: Ovakva me pitanja, priznajem, više navode na razmišljanje nego na konačne odgovore. Ali, u mome razvitku nikada nije bilo prisile. Ja sam u svojoj majci vidio vjeru u nešto bolje, što je za nju značila Crkva. Kako je ona vjerovala, i ja sam vjerovao u tu mogućnost za pokazivanje i potvrđivanje nečega boljega. Taj religiozni osjećaj koji se neminovno, osobito u našim južnim krajevima, stekne već u djetinjstvu, za mene je prvenstveno značio neki osjećaj familijarnosti, obiteljske povezanosti…
Kratki prekid optimističkoga sna
GK: To je već gotovo koncilski govor o Crkvi kao obiteljskoj zajednici. Ali, pitali smo Vas: kako ste s tim shvaćanjima prošli kroz godine kad se kod nas gotovo sustavno ateiziralo, kad se nastojalo uvjeriti mlade da je vjera nešto reakcionarno, neznanstveno?
ARSEN: Čini se da sam ja bio imun od svega toga. Zato sam valjda onako mirno unosio vjerske izraze i simbole u pjesme u godinama kad se to nije podnosilo. Kao da jednostavno nisam bio svjestan neke opasnosti. Nisam mogao pretpostaviti da bi spominjanje gospodina Isukrsta ili svetoga Nikole moglo donijeti neprilike.
GK: Kako ste onda podnijeli kad je ipak došlo do neprilika?
ARSEN: Kao svaki čovjek u takvim prilikama, najprije sam se potpuno obeshrabrio. Bio je to moj prvi sukob s praktičnom stvarnosti, prvi sudar s krutim problemima, s »kockom svijeta«. Do tada sam mislio da je život san. A sad ponovno mislim da je život san.
GK: Što Vam je pomoglo da život opet bude san?
ARSEN: Vjera da su ljudi ipak onakvi kakve ih ja imam u srcu. Da u jednom trenutku može biti zabuna i zabluda i grubosti, ali da čovjek mora doći na svoje. Da ljepota, pravda, istina, moraju opet zasjati.
Izvor: Glas Koncila
