Skorim ulaskom u EU Hrvatska će nakon više od 20 godina zatvoriti proces svog osamostaljenja i pozicioniranja u udruženu Europu kojoj cijelim svojim bićem pripada. Povijesni 25. lipnja 1991. jedan je od najvažnijih međaša na tom dugom i mukotrpnom putu
Piše: Marijan Lipovac | Vjesnik.hr
Kada dugi niz zloupotreba i nasilja, koja imaju uvijek isti cilj, razotkriju namjere da narod i ljude podvrgnu posvemašnjem bespravlju, njihovo je pravo, štoviše njihova je dužnost da se izbave takve vladavine i novom svojom vlašću osiguraju svoju budućnost. Ovu rečenicu iz američke deklaracije nezavisnosti iz 1776. citirao je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svom obraćanju Saboru, uoči donošenja povijesne odluke o samostalnosti Hrvatske 25. lipnja 1991.
Time je osamostaljenje Hrvatske stavio u širi kontekst i poručio da Hrvatska ne čini ništa drugo nego što su sretnije nacije, poput američke, učinile davno prije, no još više od toga jasno je obrazložio zašto je Hrvatska odlučila iskoristiti svoje neotuđivo pravo na samostalan život izvan bilo kakve jugoslavenske države.
Činjenica je da je jugoslavenska ideja nastala među hrvatskim misliocima još u doba humanizma i da je ulaskom u Jugoslaviju Hrvatska očuvala vlastiti teritorij od pretenzija susjednih zemalja te ga kasnije i definitivno zaokružila, potvrdivši svoju državnost kao jedna od republika jugoslavenske federacije.
Nakon 1945. Hrvatska je doživjela velik gospodarski i društveni napredak, ali nikad nije uspjela u punoj mjeri iskoristiti svoje potencijale zbog centralizma iz Beograda i njegovih hrvatskih pristaša. Hrvatska, primjerice, nije smjela autocestom povezati svoja dva najveća grada, Zagreb i Split, nije joj bilo dopušteno da razvije automobilsku industriju, Hrvati nisu svoj jezik smjeli službeno nazivati hrvatskim, a svako traženje čistih računa i naglašenije isticanje hrvatstva smatralo se nacionalizmom i bilo razlogom za uhićenje. Buđenje velikosrpske ideologije, dolazak na vlast Slobodana Miloševića u Srbiji 1987. i sve što je nakon toga uslijedilo bili su dovoljan argument da Hrvatskoj više nije mjesto u Jugoslaviji i da joj je nužno osigurati samostalnost i međunarodni subjektivitet. Propast komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi do kraja je rastočila i jugoslavenski državni i partijski sustav, a Hrvatima omogućila da na prvim demokratskim i višestranačkim izborima nakon 1938. izaberu vlast kakvu žele. U travnju 1990. pobijedio je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom s jasnim programom ostvarenja pune hrvatske suverenosti. Zbog opreza i taktičkih razloga predlagao se preustroj Jugoslavije u konfederaciju, ako se o tome postigne sporazum svih šest jugoslavenskih republika, no jasno je bilo da od toga neće biti ništa jer je Milošević tražio “modernu federaciju” koja bi značila još više centralizma i još više Beograda, otvoreno prijeteći i oružanim bitkama. Hrvatska je od svibnja 1990. polako krčila svoj put u samostalnost – u prosincu je donijela Ustav, a 19. svibnja 1991. održala referendum o samostalnosti. Kruna tog procesa dogodila se 25. lipnja oko 20 sati, kad je Sabor donio Ustavnu odluku o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
“Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!”, uskliknuo je predsjednik Sabora Žarko Domljan nakon što je proglasio stupanje na snagu povijesnih odluka. Istog dana, ali nešto kasnije, svoju samostalnost proglasila je i Slovenija, što nije bila slučajnost. Dvije su republike, naime, proces osamostaljenja provodile koordinirano, a na sastanku republičkih vodstava u Ljubljani 15. lipnja 1991. dogovoreno je da će Hrvatska i Slovenija samostalnost proglasiti do 26. lipnja. Sabor je stoga 18. lipnja započeo trajno zasjedanje na kojem je doneseno 96 odluka nužnih za život Hrvatske kao samostalne države, poput zakona o hrvatskom državljanstvu, carinskoj službi i mnogih drugih. Budući da su u srpskom vodstvu čak i ohrabrivali Slovence da izađu iz Jugoslavije kako bi se lakše obračunali s Hrvatskom, njoj je bilo itekako stalo da u svemu slijedi Sloveniju. Kad su u hrvatskom vodstvu doznali da Slovenija namjerava proglasiti samostalnost dan prije krajnjeg roka, Sabor je 25. lipnja ujutro započeo raspravu o Deklaraciji i Ustavnoj odluci čije tekstove je priredila višestranačka radna skupina na čelu s potpredsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom. Šeks je u svom govoru istaknuo da federalno uređenje Jugoslavije ne omogućava rješavanje državno-pravne, političke i gospodarske krize i da među republikama nije došlo do sporazuma kojim bi se Jugoslavija preustrojila u savez suverenih država.
Naime, Sabor je još 21. veljače 1991. donio Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ u kojoj se kaže da je Hrvatska spremna na udruživanje s onim republikama koje si uzajamno priznaju pravo na opstanak, samostalnost, suverenost, jednakost, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet. Rezolucijom je zadan rok do 30. lipnja do kada se mora postići dogovor među republikama, nakon čega je uslijedila serija sastanaka šestorice republičkih predsjednika, ali bez rezultata. U Hrvatskoj se pak razbuktavala pobuna dijela srpske manjine uz očito uplitanje Srbije, a pale su i prve žrtve.
Kap koja je prelila čašu bilo je onemogućavanje hrvatskom predstavniku Stjepanu Mesiću da 15. svibnja 1991. preuzme mjesto predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, čime su grubo prekršena hrvatska prava. To je bio dodatan povod Hrvatskoj da više ne čeka s odlukom o proglašenju samostalnosti, na koju su je obvezivali i rezultati referenduma.
“Ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi u kojoj postoji neprekidna pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom, u državnoj zajednici u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Mi ne možemo ostajati u takvoj zajednici koja tolerira nasilno otimanje geopolitički, povijesno i u svakom pogledu hrvatskog teritorija, u takvoj zajednici koja svojom politikom ne osigurava da plodovi rada naših ljudi, na moru i kopnu, budu prije svega u interesu njihovih obitelji i njihove vlastite domovine. Mi ne možemo trpjeti stanje u kojem jugoslavenska zajednica postaje zaštitnikom onih koji se ne mire sa slobodom, demokracijom i suverenošću Hrvatske”, kazao je Tuđman u svom govoru 25. lipnja. On je podsjetio i na otimačinu imovine hrvatskih tvrtki u Srbiji i na upad Srbije u monetarni sustav Jugoslavije, a oštro je kritizirao i jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, “tobožnjeg predstavnika Hrvatske”, koji je nekoliko dana prije u Berlinu rekao da bi raspadom Jugoslavije nastale države koje bi bile onesposobljene da budu istinski demokratske i europske i predstavljale tempiranu bombu u srcu Europe.
Tuđman je izrazio razumijevanje za zabrinutost zemalja Europske zajednice i SAD-a stanjem u Jugoslaviji, no poručio je da hrvatsko vodstvo ipak u prvom redu mora voditi računa o vlastitim nacionalnim interesima i podsjetio da Jugoslavija nikad nije bila čimbenik mira i stabilnosti.
“S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo cijelome svijetu suverenu volju hrvatskoga naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom, te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnoga svijeta”, rekao je Tuđman potkraj govora, dočekan burnim pljeskom zastupnika. Proglašenjem samostalnosti Hrvatska, međutim, nije definitivno zatvorila vrata sporazumu o stvaranju saveza suverenih država, pa je Tuđman najavio da će se takav sporazum za početak uspostaviti sa Slovenijom, što se ipak nije dogodilo. Niti samostalnost Hrvatske nije odmah u potpunosti stupila na snagu, što je Tuđman jasno naglasio.
“Naime, s obzirom na unutarnje i međunarodne okolnosti, proglašena samostalnost ne može biti trenutačna na svim područjima unutarnjeg i međunarodnog života. Proces razdruživanja trajat će na nekim područjima danima, na nekima mjesecima, a na nekima možda godinu, dvije”, pojasnio je Tuđman, spomenuvši pitanje statusa JNA, razdiobe prava i obveza i međunarodnog priznanja.
Sabor je, inače, Deklaraciju, koja je svečani tekst, donio jednoglasno, dok su se ustavnoj odluci usprotivili zastupnici SDP-a kojem je zasmetalo što se u njoj govori da Hrvatska pokreće postupak razdruživanja, ali ne i udruživanja. Je li u pitanju bio žal za Jugoslavijom ili želja da se blažim formulacijama izbjegne oružana reakcija saveznih organa i Srbije može se i danas raspravljati, no u svakom slučaju ostalo je upamćeno da je SDP glasao protiv samostalnosti Hrvatske, što mu politički protivnici i danas po potrebi nabijaju na nos.
Zanimljivo je stoga što je upravo na SDP-ov prijedlog 25. lipnja 2001. proglašen Danom državnosti, umjesto dotadašnjeg 30. svibnja. Sabor je, doduše, 25. lipnja 1991. potvrdio i oživotvorio trajnu ideju o Hrvatskoj kao samostalnoj državi, međutim državnost je Hrvatska imala u kontinuitetu od 9. stoljeća, barem u virtualnom obliku. I u Deklaraciji se ističe da je hrvatski narod sačuvao “i u najtežim povijesnim uvjetima dio svoga nacionalnog prostora i glavni grad Zagreb sa svim obilježjima hrvatskoga državnog suvereniteta, čuvari i nositelji kojega bijahu – nakon narodnih vladara – Hrvatski sabor i hrvatski banovi koji imahu ovlasti potkraljeva u vrijeme kada je kraljevina Hrvatska bila udružena s drugim državama”.
Nakon što je 26. lipnja došlo do napada JNA na Sloveniju, u rješenje spora u Jugoslaviji uključila se i Europska zajednica, pa je 8. srpnja dogovoreno da se na odluke od 25. lipnja stavi moratorij i da se u roku tri mjeseca pokuša postići međurepublički dogovor. Međutim, rat se iz Slovenije preselio u Hrvatsku i dogovor je bio još dalji nego prije. Sabor je stoga 8. listopada prekinuo sve državno-pravne veze s republikama SFRJ, čime je Hrvatska napokon postala neovisna država, koju su sljedećih mjeseci priznale i druge države. Time su napokon stvoreni uvjeti da Hrvati preuzmu odgovornost za vođenje vlastite države i njezinu budućnost i razvoj, a da krivnju za neuspjehe ne svaljuju na strane gospodare. Skorim ulaskom u EU Hrvatska će nakon više od 20 godina zatvoriti proces svog osamostaljenja i pozicioniranja u udruženu Europu kojoj cijelim svojim bićem pripada. Povijesni 25. lipnja 1991. jedan je od najvažnijih međaša na tom dugom i mukotrpnom putu.
