Ministarstvo kulture mora razvijati neovisno neprofitno novinarstvo. Novinari koji žele zadržati dignitet struke prijeći će u takve, istina egzistencijalno nesigurnije, no moralno čišće oblike poslovanja.
Što vrijedi držati se vlasnika medija čiji osnovni interes nije informacija nego, primjerice, nekretnine. To znači zajedno s njim ići u propast. Takav novinar ostaje na cesti a vlasniku medija ostaju nekretnine za koje se nije ni znalo
U svojoj najnovijoj knjizi ‘Mediji, zatvor bez zidova’ tvrdite da smo zbog svoje umreženosti i informiranosti danas suodgovornici sudbine svijeta o kojoj će ponajviše odlučivati upravo svijest o medijima, njihovom zavođenju, programiranju i manipuliranju, njihovoj povezanosti s interesima biznisa i politike. Imaju li mediji danas daleko veću moć nego prije, recimo, pojave Interneta?
– Mediji su moć. Za njima se poseže i kada proizvode gubitke. Mediji su legalizirani oblik zavođenja i manipuliranja. Oni pripremaju ratove, svrgavanja s vlasti, pripremaju političke prevrate, suočavanje zajednica ljudi sa siromaštvom i pljačkom. Mediji su najsnažnije sredstvo držanja u pokornosti ljudi koje se danas porobljava – imperijalizmom sa šarmom. Masmediji su iskoristili krvotok umreženosti za nametanje sustava vrijednosti koji isključivo odgovara globalnim igračima i njihovim marionetama na lokalnim razinama.
Globalnim igračima umreženost danas dobro dođe kao što su dobro došli egipatski robovi pisari – da popišu urod, vlasništvo i vode evidenciju o ispunjenim obvezama podanika. No upravo onako kako se pismo pokazalo snažnijim od faraona, tako će i umreženost pronaći načine uspostavljanja novih razina slobode. Početak je u našem doživljaju svijeta kao cjeline, u osjećaju koji se budi na kadrove nesreće u nekom dalekom dijelu svijeta, u našoj ljutnji na evidentna kršenja međunarodnog prava. Iz tih se osjećaja rađa ideja i energija.
U kojoj je mjeri neslućeni razvoj tehnologije na koji je upozoravao i teoretičar medija McLuhan ima utjecaj na ljude da ih vi uspoređujete s kotačićima stroja koji su sami kreirali, svojevrsnim privjescima tehnologije?
– Tehnička unapređenja omogućuju čovjeku vidjeti dalje, čuti više, dosegnuti nedohvativo, putovati brže, komunicirati trenutno bez obzira na udaljenost. Čovjek 21. stoljeća je hipnotiziran, u potpunosti zaokupljen tehničkim napravama. Svijest o utjecajima medija na čovjeka kasni, dijelom zbog desetljeća ‘plemenitaškog’ gnušanja teoretičara da se bave nečim tako nevažnim kao što su mediji, dijelom zbog interesa vlasnika medijskih sustava da ne pomažu ili onemoguće istraživanja koja bi njih same stavila u pitanje. Sveučilišta poput crkava ‘misle u stoljećima’, a promjene nam se događaju u desetinkama sekundi.
Osoba koja se nakon posla umorno baci u naslonjač i mijenja kanale uspavljujući se raznolikošću slika – dio je sustava industrije iluzija, klasno podijeljenoga svijeta koji proleterima danas (u njihovom svakodnevnom umiranju nakon posla ) nudi sličice glumica i nogometnih zvijezda. Gledatelj koji razgovara s nekim o nekoj od tisuću reklama koje je vidio proteklog dana na seansi ‘gutanja reklama’ dio je sustava za kojega besplatno radi u svoje slobodno vrijeme (čitati Chomskoga). Ne biti svjestan utjecaja novih tehnika na naše živote znači pristati na neslobodu koju nam je medijska proizvodnja jednoobraznosti i industrija zabave namijenila – biti pokusnim kunićem novih tehnoloških oblika zavođenja i manipuliranja koja se primjenjuju na onima koji ih testiraju.
U današnjem svijetu sve je postalo medijski spektakl i sve ima globalni karakter. Navodite da se kultura i demokracija mogu danas misliti samo kao mediodemokracija (mediokracija) i mediokultura.
– Demokracija koja se oblikuje milijunima dolara na izborima može biti samo mediokracija. Demos je onaj koji to gleda u prijenosima. Narod odlučuje o produktima sredstava uloženim u kampanju a ne o programima koji bi mu pomogli ili časnim ljudima koji bi ga mogli zastupati. Kultura koja je svedena na jedan dan u godini i festivale (dan muzeja, festival ovog i onog, dan knjige…) kultura je koja se predala. Ona osjeća da bez uređenja medijskog prostora ne može ništa osim podsjećati na svoje postojanje. Za ostalo su potrebni radikalni rezovi u uvjetima i oblicima poslovanja medija, o čemu kultura ili ne razmišlja ili malo razmišlja ili razmišlja tako da nikome ne zasmeta. To je plodno tlo za izrastanje kulture seksualnog općenja na centru nogometnog stadiona…
Ima li u takvom okruženju prostora za istinsku demokraciju ili je sloboda medija, kako navodite, eskalirala do neograničenosti objavljivanja – smeća?
– Demokracija je danas riječ koju kao masku navlače globalni igrači i lokalne marionete. Mediji se bore za slobodu oglašavanja, a ne slobodu ljudi. Sloboda je riječ na koju se pozivaju kad od svijeta prave tržnicu za prodaju oružja, tržnicu koja jedina može spasiti velike proizvođače oružja.
Jeste li imali na umu hrvatsku stvarnost kad ste napisali da nema korupcijskih kitova bez novinarskog planktona? Što ste pod time mislili?
– Novinari danas manje-više znaju što se zbiva u Hrvatskoj. Ono što ne znaju, znaju njihovi urednici. Ako ne pišu o onome što znaju daju svoj pristanak političkim i korporacijskim kitovima i kreiraju močvaru u kojoj iz dana u dan rade na pretvaranju novinarske profesije u planktonsko plahtarenje. Danas ih kitovi progutaju u prvom naletu.
Da su novinari radili svoj posao, suprotstavili se podređivanju vlasnika medija politici, pljački nazvanoj pretvorba, hipnotiziranju nacionalnom idejom koja je prikrivala nestajanje milijardi, da su se borili za dignitet svoje struke – danas bi im se puno više vjerovalo, a Hrvatska uopće ne bi bila zadužena zemlja.
U svojoj ste knjizi oštri prema masovnim medijima koje optužujete da su u osnovi sredstva obrtanja kapitala u području novih oblika ‘businessa’.
– Kad pogledate tko sjedi u upravnim odborima globalnih medijskih igrača onda postaje jasno čije će stavove njihove korporacije i mediji podržavati. No ne morate ići tako daleko: ako se neka medijska kuća u Hrvatskoj bavi nekretninama, onda joj medij može poslužiti samo kao paravan ili marketinško sredstvo za prikrivanje osnovnog interesa.
Političari su dugo shvaćali (većina nažalost i danas shvaća) politiku nastavkom biznisa političkim sredstvima (manipulacijama). Mediji navlače maske informiranja i zabavljanja da bi lakše igrali ulogu pripremanja terena za velike poslove globalnih igrača ili male lokalnih. Svakom političaru u Hrvatskoj po dolasku na vlast prvi je zadatak ‘koordiniranje medija’. Sprega politike i velikih korporacija brižno se prikriva ili obrazlaže ili pojašnjava ili najavljuje ili predstavlja sudbonosnim rješenjem – prije nego se realizira. Tko ne reagira ili ne da do znanja da razumije – gubi koncesiju, oglašivače, potpore…
Koliko u današnjem svijetu potpune dominacije kapitala koji vlada medijima uopće možemo govoriti o društvenoj ulozi novinara kao ‘gatekeepera’, ‘vratara’ ili ‘čuvara’ demokracije, kako su svoju ulogu još donedavno zamišljali novinari koji su vjerovali u to svoje poslanje?
– To je laž kojom novinari danas umiruju svoju savjest, a teoretičari medija pronalaze opravdanje da ne zagrizu u problem. To je neistina koju izgovaramo studentima, s nadom i uvjerenjem da će to jednom biti moguće. To međutim ovisi isključivo o novim generacijama novinara. Oni koji su danas na djelu obavili su prljav posao za svoje nalogodavce i oni mogu biti samo čuvarima prljavoga rublja. Vjerujem u generacije koje dolaze.
Mogu li novinari koji su ovisni o svojim vlasnicima a oni o oglašivačima uopće slobodno djelovati i a da nisu u njihovo pisanje upleteni interesi korporacije za profitom. Nisu li zbog te ovisnosti novinari osuđeni na autocenzuru?
– Vrijeme je za buru neprofitnih medija. Ministarstvo kulture mora razvijati neovisno neprofitno novinarstvo. Novinari koji žele zadržati dignitet struke prijeći će u takve, istina egzistencijalno nesigurnije, no moralno čišće oblike poslovanja. Što vrijedi držati se vlasnika medija čiji osnovni interes nije informacija nego, primjerice, nekretnine. To znači zajedno s njim ići u propast. Takav novinar ostaje na cesti a vlasniku medija ostaju nekretnine za koje se nije ni znalo.
Davno sam objavio projekt koji sugerira razdvajanje biznisa i informacija u svijetu medijskog posredovanja. Riječ je o nečemu što bi pomoglo ozdravljenju i javnog servisa, a što bi osnažilo novu generaciju medija. No možete vi objaviti što god hoćete, ako ne pripadate nekoj stranci to ne može postati kapital te stranke i kao takvo postaje bezvrijedno.
Osudili ste nisku etičnost u medijima utemeljenu na prodaji niskih strasti za novac. Nazvali ste to staljinizmom zabave. Koji bi po vama bio razuman omjer ozbiljnih tema i zabave u našem medijskom prostoru?
– Svakome treba omogućiti proizvodnju niskih strasti u ljudima. Ne treba ograničavati prava. Ali, svakome treba omogućiti da odlukom o emitiranju takvih programa stječe pravo plaćati posebne iznose – potpore neovisnim i neprofitnim medijima. Danas se svi plaše izgovoriti riječ šund (zbog srama prema vremenima kada se iza poreza na šund krila i cenzura). Zato danas šund dominira medijima. Stvari treba nazvati pravim imenima bez obzira na društveno uređenje ili političku orijentaciju. Nema dakle razumnog omjera ozbiljnih tema i zabave u medijskom prostoru, ali treba uspostaviti takvu regulativu koja će omogućiti prodavačima niskih strasti da pomažu neprofitne medije okrenute informaciji istraživanju i istini, odnosno da se stvori fond koji će neovisno o politici intervenirati u medijskom prostoru.
Jesu li po vama u Hrvatskoj znanstvenici koji se bave medijima dovoljno prisutni u javnosti u objašnjavanju prirode medija? U posljednje vrijeme nema ih na televizijama. Kao da se vlasnici boje da bi njihov nastup mogao razotkriti lošu medijsku situaciju u Hrvatskoj ili u akademskoj zajednici vlada svojevrsni zavjet šutnje?
– Dijelu znanstvenika važno je dobiti znanstvene projekte. Ti se projekti nerijetko svode na evidentiranje stanja i završavaju tamo gdje bi trebalo započeti s pravim znanstvenim projektom. Oni su ‘najvažniji’ jer se bave istraživanjima.
Dio znanstvenika povremeno, a neki i često, nastupaju u medijima. Nerijetko je njihov učinak u knjigama i znanstvenim tekstovima obrnuto proporcionalan količini njihova nastupanja na medijima.
Dio znanstvenika pokušava nametnuti kritički diskurs, no on ne odgovara ni medijima, ni politici, ni korporacijama. Ostaju simpoziji i tragovi u časopisima, knjigama i zbornicima. Je li to dovoljno. Naravno da nije.
Biste li rado kao medijski stručnjak vodili, recimo, na HTV-u, emisiju koja bi se bavila medijskim pitanjima, kao što ste svojedobno vodili vrlo uspješnu emisiju na HTV-u Knjigom u glavu?
– Mislim da je vrijeme sazrelo za Medijske labirinte koje sam predložio HTV-u i koji bi sustavno dokumentarno-znanstveno ali i popularno, promišljali fenomen medijskih posredovanja. Ali na koji se natječaj javiti? S kim razgovarati?
Djeca sve više vremena provode pred malim ekranima i računalima. Istraživanja govore i više od četrdesetak sati tjedno tijekom kojih su bombardirani sadržajima nasilja. Vijeće Europe poseglo je za idejom nove pismenosti. Poduzima li se, po vama u Hrvatskoj dovoljno pozornosti edukaciji djece za medije. Bi li bio dobrodošao takav predmet u školi?
– Sretniji bih bio da su nastavnici u školama medijski obrazovani, da znaju razvijati kritičku dimenziju kod svojih učenika bez obzira o kojem je predmetu riječ, te da se iz svijeta akumuliranja činjenica uputimo prema svijetu edukacije u kojemu će kritičko, stvaralačko, povezujuće, doći više do izražaja.
Medijska dimenzija je prevažna da bi se apsolvirala jednim predmetom. No ako nije moguće sustav promijeniti, naravno da bi predmet o medijskoj pismenosti dobro došao. Mislim da prof. Mikić sa suradnicima radi na nečemu takvom i to naravno podržavam.
Kao filozof medija upozorili ste da ‘živimo u vremenu oskudnosti temeljnih filozofskih/teorijskih propitivanja najdubljih dimenzija medijskih utjecaja na današnje uvijek i prije svega – društvo medija’. Kakva bi po vama trebala biti a kakva je stvarna uloga masovnih medija danas?
– Nekadašnja borba protiv ideološke, lažne svijesti, danas bi trebala biti borbom za one oblike posredovanja koji neće biti određeni interesima politike ili biznisa. Istina je neprofitna i to daje osnovni smjer razmišljanju o svijetu informiranja. Ostalo su privjesci koji će pronaći svoje niše ali koji će otpasti iz osnovnog kanala informiranja. Utjecaj masmedija na današnjeg čovjeka je iznimno velik, rekao bih čak sudbonosan. Otuda potreba za propitivanjem tih utjecaja, otuda moje zagovaranje filozofije medija, otuda simpozij koji ove godine po treći put okuplja znanstvenike regije, otuda časopis In medias reskoji, barem elektronički, podsjeća na važnost te problematike.
Nove tehnologije ozbiljno su zaprijetile opstanku klasičnih novina. Nekoliko je velikih svjetskih izdavača već prestalo izdavati novine na papiru. Držite li da će novine opstati ili će tehnologija učiniti svoje. Mladi danas uglavnom čitaju novine na tabletima ili smartphonima?
– Slikari portreta nekada su gnjevno gledali kako im fotografi oduzimaju klijente. Prepisivači zasigurno nisu bili sretni s Gutenbergovim strojem. Pojava novih medijskih tehnologija proizvodi nove vrste ovisnosti i toga moramo biti svjesni. No ne smanjuje se prostor komunikacije. Smanjenje same komunikacije javlja se uslijed pojave copy-paste kulture, pa i takvog oblika novinarstva koji pod izlikom raspadanja starog sustava nestaje u pasivnosti.
Tvrdite da kriza pomaže razumjeti medije. Kako, na koji način?
– Tek bolesno tijelo istinski razumije i zna. Kriza je vrijeme skidanja maski. Kad je gotovo sve pokradeno počinju svađe samih aktera. Kriza razotkriva i otvara prostor za potpuno nove, ponekad i neočekivane energije.
Od Mc Luhanove fraze o globalnom selu prošlo je više od 50 godina. Mediji i društvene mreže danas toliko bombardiraju suvremenog čovjeka informacijama da je pitanje kako sve to pametno kanalizirati, kako uzeti samo ono što nam treba? Kako prepoznati koja je vijest za nas važna ili, još važnije što se krije iza neke vijesti?
– McLuhan je na vrijeme upozoravao. Smijali su mu se i nazivali ga medijskim šarlatanom. Njegove su nas riječi danas stigle.
Ako ne reguliramo područje medijskih posredovanja čekaju nas nova nasilja, novi ratovi, nove zakulisne igre politike i korporacija, nova nesretna hipnotizirana djeca, nove dezorijentirane generacije, nove žrtve novih sustava vrijednosti, nove crvene krpe kojima se prikrivaju stvarni odnosi. Ako ne reguliramo odnose medijskih posredovanja nikada nećemo znati što nam se uistinu događa.
Kolika je po vama važnost tvrtki za medijski monitoring i analize u filtriranju bitnih od nebitnih informacija, koliko je važno da ujutro kada počne ‘medijska tortura’ dobijemo kvalitetne informacije?
– To je jedno od pomoćnih sredstva, bitno za vrijeme u kojemu medijski prostor nije reguliran, a ja ga smatram danas nereguliranim.
Razgovarao: Zlatko Herljević / Presscut.hr
