Što se to, pobogu, događa s Porfirijem? Dok je kao mitropolit stolovao u Zagrebu, budući patrijarh Srpske pravoslavne crkve odavao je dojam obrazovanog, otvorenog i tolerantnog čovjeka. Modernog klerika s Facebook profilom, mirotvorca sklonog ispričati se jednako kao i primiti ispriku, što je u vječno bremenitim odnosima Srba i Hrvata uvijek bila više nego dobrodošla osobina.
A onda je Porfirije Perić prešao granicu na Bajakovu i zasjeo na čelo Srpske pravoslavne crkve. Pa se uživio u ulogu koja je potpuno nespojiva sa slikom koju je u hrvatskoj javnosti o sebi do tada stvorio, piše Marina Karlović Sabolić u Slobodnoj Dalmaciji.
Ništa od one njegove ranije ekumenske mudrosti nije se vidjelo u rujanskom helikopterskom desantu na Cetinje u kojemu je – uz pratnju specijalaca prosrpske Vlade, i uz taktove ratne balade “Kad se vojska na Kosovo vrati“ koju su intonirali vladike u manastiru – Porfirije sletio u Crnu Goru. Kako bi za novoga mitropolita ustoličio Joanikija, autora znamenite poruke o Crnogorcima kao “pečurkama koje će nestati”.
Malo toga mudroga bilo je i Ordenu svetoga Save, koji je Porfirije ovih dana uručio Miloševićevu Goebbelsu i Vučićevu poslušniku Miloradu Vučeliću. Aktualnom glavnom uredniku Večernjih novosti, vlasniku provučićevog tjednika Pečat i predsjedniku FK Partizan. Uz hvalospjeve kako je riječ o čovjeku koji je oličenje kršćanskih vrelina.
“Teško je zamisliti čovjeka koji bi bio radikalnija antiteza kršćaninu od Milorada Vučelića. On je tipičan karijerist, spreman na sve da bi uspio i dokopao se lukrativnih položaja, novca i moći, pa čak i da uđe u savez sa crnim đavlom. Ili da se upodobi đavolu, koliko je ljudskom biću to moguće. Spremnost da služi i bude podoban u periodu socijalizma odvela ga je na razne poželjne funkcije. Bio je glavni urednik Studenta, direktor Studentskog kulturnog centra, urednik NIN-a, upravnik Zvezdara teatra, urednik “Društvene hronike” u “Književnim novinama”, umjetnički direktor ‘Budva grad teatra’. Kad je došlo do prevrata, komunist Vučelić je naprasno postao vjernik, počeo slaviti slavu 1991. godine i stao na stranu novog vožda Slobodana Miloševića”, izjavio je poznati beogradski novinar Tomislav Marković, tvrdeći da je Vučelić devedesetih na državnoj televiziji predvodio ratnohuškačku propagandu i redom otpuštao novinare koji u njoj nisu htjeli sudjelovati.
Da ne bude zabune. Orden svetoga Save Srpska pravoslavna crkva i prije je listom dodjeljivala onima kojih se, da je tu doista o istinskim kršćanskim vrijednostima riječ, trebala sramiti. Radovanu Karadžiću, Miloradu Dodiku, Vojislavu Šešelju, Aleksandru Vučiću, Tomislavu Nikoliću, Aleksandru Vulinu, Draganu Markoviću Palmi, Aleksandru Lukašenku…
Problem je što su ljudi u Srbiji kojima se ne mili Vučićev autokratski režim – a još više ljudi u susjednim zemljama koji su se napatili u ratovima koje je pokretala velikosrpska ratna mašina – od Porfirija očekivali da tradiciju ne nastavlja. Nego da je promijeni.
A on je ta očekivanja iznevjerio, svjesno ili nesvjesno postavši na Cetinju običnim pijunom u Vučićevoj geopolitičkoj rošadi sa „srpskim svetom“. I svjesno ili nesvjesno nastavljajući crkveno-političku paradigmu SPC-a u kojoj su Velika Srbija i njezine „povijesne“ granice oduvijek imale istaknuto mjesto.
Porfirije je svoje karte otkrio. I time na dugi rok na neuspjeh osudio svakog idućeg vladiku, mitropolita ili patrijarha SPC-a koji nam se može učiniti obrazovan, otvoren, moderan i tolerantan, spreman na dijalog, pa i na pomirenje.
Svakog onog tko će se truditi pokazati drukčiji od svojih prethodnika gledat ćemo s rezervom.
Jer nas je jednom davno Porfirije tako bezočno prevario.
