Uskrsni običaji u Bosni i Hercegovini pokazuju osobitosti svojstvene ostalim običajima vezanim uz crkveni god
Zajednička osobina svake religije, i bilo kakvoga oblika religioznosti, jest da se unutarnji doživljaj vjere, zajednice i/ili pojedinca, izražava pobožnim praksama uz korištenje materijalnih predmeta iz svakodnevnice kome se poslije obavljenog obreda pripisuje božanska moć. Najčešće ih nazivamo blagoslovljenim predmetima. Osobito su važna značenja blagoslovljenih predmeta koja im se pridaju kada su u odnosu s temeljnim istinama određenog vjerskog sustava.
Temeljno je uporište kršćanske objave uskrsnuće raspetog, umrlog i pokopanog Isusa. Običajima povezanim s proslavom Uskrsa poklanja se osobita pozornost jer se vjerski doživljaj temelja kršćanske vjere konkretizira predmetima i radnjama koje im daju značenje i povezanost s vjerovanjem u uskrsnuće. Naravno, radnje ne moraju uvijek imati svjesno religijski smisao, ali ono što ih određuje jeste predmnijevana svetost vremena i predmeta koji u tom vremenu iskazuju simboličku povezanost s tajnom vjere.
Tako će svi predmeti – obojena jaja, blagoslovljeno jelo, žar blagoslovljenog ognja ili neki drugi – imati simboličku povezanost s uskrsnućem Isusovim, pa i onda kada je veze veoma teško uspostaviti. Osobito se to odnosi na vezu Uskrsa s običajem bojenja jaja.
Običaji o Uskrsu ne mogu se promatrati izolirano od cjelokupnog značenja korizmeno-uskrsnog vremena osobito izraženog u vrhuncu proslave Vazmenom trodnevlju, od Velikog četvrtka do mise bdijenja na Veliku subotu. Vrijeme priprave kroz cijelu korizmu ima oznaku prolaska kroz čišćenje duha, duše i tijela raznim djelima posta i pokore kako bi se o Uskrsu potpuno razbuktala radost iz očišćenih srdaca.
Zato se stvarno i simboličko čišćenje kuće i okućnice, slično onome na čistu srijedu, ponavlja i pred Uskrs. Podaci o uskršnjim običajima Hrvata u BiH razbacani su po raznim etnografskim zapisima. U ovom radu će biti izneseni parcijalno na osnovu prikupljene građe iz raznih krajeva u Bosni i Hercegovini i korištenja oskudne literature.
Počet ćemo običajima oko šaranja i bojenja jaja. Uglavnom, to je bio ženski posao. U krajeve u kojima su žene vješto obavljale ovaj posao spada Vareš i njegova okolica.
Po zapisima Mije Žuljevića iz 1908. navodi se da „jaja šara svako sebi, a opet ima žena koje su baš za taj posao odabrane, koje umiju osobito lijepo šarati jaja. Jaja šara(ju) ženskinje starije i mlađe. Napose šara svaka cura sama sobom jaje svome dragom“. U nekim je krajevima bio točno određen dan kada su se morala bojiti jaja, ali nikada prije Velikog četvrtka. Prije upotrebe industrijski proizvedenih boja jaja su se kuhala u čađi, ljuskama od crvenoga luka, cvjetova maslačka ili korijenja nekih biljaka koje su davale različiti tonovi žute, crvene, smeđe i rjeđe crne boje.
Zanimljivost je u nekih krajevima Hercegovine gdje se za dobivanje crvene boje koristila biljka broć (Rubia tinctorum). Ornamenti na jajima dobivani su različitim tehnikama s voskom gdje se prije bojenja rastopljeni vosak nanosi na jaje posebnim pomagalom koje se u Bosni naziva pisaljka. Bilo je mnogo bezuspješnih pokušaja da se napravi podjela šaranih jaja tučaka prema motivima na njima.
Spomenuta činjenica iz Vareša da je djevojka za svoga dragoga bojila jaja o Uskrsu pokazuje i imanentno značenje jaja u iskazivanja ljubavi. Jaja su se redovito poklanjala djeci. Bilo je i drugačijih običaja darivanja šaranim jajima na Uskrs. Tako je u okolici Kraljeve Sutjeske novi zet prvi puta dolazio u dom svoje supruge i to na sam dan Uskrsa. Kod toga dolaska on bi ostao prenoćiti pa se njegov posjet u narodu nazivao dolazak na dva sveca.
Zet donosi puncu i punici rakiju zetovaču, a punica njemu posebno šara i boji kokošja jaja. Ovaj se posjet obavljao poslije vjenčanja o Svijećnici – Marini (2. veljače). Šarana jaja su na uskrsno jutro nošena i u crkvu gdje su se muški, mlađi i stariji, natjecali čije je obojeno jaje tvrđe. O gotovo turnirskim običajima svjedoči i danas živa tradicija na Uskrs u župi Čemerno.
Na Veliku se subotu obavljao blagoslov jela i darivanje djece obojenim jajima. U košarici se nosila hrana koja se jela za doručak na uskrsno jutro. Količina hrane i njezina vrsta razlikovale su se od mjesta do mjesta. U nekim selima u okolici Dervente se u jednu zdjelu stavljao mali okrugli kruh po vrhu premazan žumanjkom, zatim sir i kuhana jaja za svakog člana po jedno ili dvoje.
Ono što se u ovom kraju obvezno blagoslivljalo bila je sol, šibica, komad suhoga mesa i klip kukuruza. Uglavnom, sva blagoslovljena hrana morala se pojesti, a ostatke hrane davalo se stoci. Lokalni nazivi za hranu koja se blagoslivljala za Uskrs su posvećenje, svetenje, posvetilišće i slično.
Veličanstven je doživljaj na Veliku subotu u Boku i Oštroj Luci, u okolici Orašja, kada se poslije obreda u liturgiji Vazmenog bdijenja stvori kolona iskrica. Naime, vjernici se po završetku obreda vraćaju kući noseći dio zapaljenog drveta vrbe sa žara blagoslovljenog ognja. To je izraslina na drvetu vrbe i tim žarom palila bi se vatra na ognjištu ili kasnije u pećima.
Blagoslovljena se hrana jela za doručak na uskrsno jutro. U okolici Dervente nije se započinjalo jesti dok svi članovi obitelji ne uzmu malo blagoslovljene soli jer nema jesti dok se svi ne osole. Molitva za blagoslov se obavlja kao i u druge dane. Kod odlaska u crkvu oblačila se nova roba tazetno odijelo.
Isti su običaji poznati i u drugim krajevima, gdje se za istu pojavu koriste različiti lokalni nazivi, u Rami se kaže burečilo se. Naime, smatra se da je dobro obnoviti se i robom na Uskrs, k’o i na Božić. Poslije misnog slavlja na Uskrs u crkvenim dvorištima igralo se kolo i muški su pjevali. Ženama je, kao i inače, bilo zabranjeno pjevati javno – sramota je da ženskinje pjeva prid crkvom. Nije mi poznato da su Hrvati u BiH igdje imali neko posebno, obredno kolo koje su plesali na Uskrs.
Ima običaja koji nisu široko rasprostranjeni ni u bližoj okolici, ali postoje u nekoliko obitelji u selu Vijaka, u okolici Vareša. Radi se o običaju darivanja djece kojoj zec donese gnijezdo. Roditelji spreme poklone u košaru gnijezdo i sakriju je u obližnji grm ili negdje u okolici kuće ili gospodarskih objekata. Djeca na uskrsno jutro odlaze tražiti košaru gnijezdo u kojoj su šarena jaja, slatkiši ili dijelovi odjeće.
Imajući na umu da su djevojke iz Vijake veoma rano počele raditi kao sluškinje kod doseljenih austrijskih obitelji u 19. stoljeću, one su preuzimale običaje svojih poslodavaca tako da je ovaj običaj poznat u obiteljima Lekić i Matičević. Do sada mi je poznato da samo u selu Alibegovcima, u Usori, ima uskrsni običaj ljuljanja. Na Uskrs poslije pučke mise na veće pripremljenu ljuljačku sjedaju muškarci i žene, stari i mladi na uskrsnu lilajku.
Etnolozi su ovom običaju pridavali proljetno-agrarni karakter koji bi po analogiji s visokim ljuljanjem bio i zazivanje za veći i bolji rast usjeva i različitih plodova uz njegovu zabavnu funkciju.
Uskrsni običaji u Bosni i Hercegovini pokazuju osobitosti svojstvene ostalim običajima vezanim uz crkveni god. Naime, nekada su to bili crkveni blagdani i blagdani cijele zajednice, a manje privatni obiteljski blagdani slavljeni na otvorenom i pokazuju tip društva i zajednice u kojemu pojedinac i obitelj žive unutar šire lokalne zajednice. Javna okupljanja pred crkvom i u predvečerje o akšamu negdje u selu bili su nastavak uskrsne svetkovine jednoga mjesta i njegovih stanovnika.
Danas se, unatoč razvoju svih oblika komunikacijskih sredstava, običajnost povlači u zatvoreni obiteljski i uski prijateljski krug pokazujući promjene u shvaćanju zajedničkog slavlja, novog poimanja prostora i društva. [Zvonko Martić / Svjetlo riječi / KTA]
