Jedna neslužbena predstavka Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) o stanju u društvu, koju povjesničari smatraju prvim vjesnikom obnove nacionalističkog vala u Srbiji i raspada Jugoslavije, pojavila se u beogradskom tisku prije točno tri desetljeća.
Predstavku koju će povijest upamtiti pod nazivom Memorandum SANU prve su u kraćem obliku objavile beogradske Večernje novosti 24. i 25. rujna 1986. godine, ali cjelovit tekst Memoranduma tiskan je tek na njegovu desetu obljetnicu, u svečarskom izdanju tjednika Novosti 8, ilustriran prigodnom heraldikom i ikonama, podsjeća HRT.
Tekst koji vodi u “bratoubilaštvo”
Večernje novosti tada su optužile autore, petnaestak članova radne skupine SANU, da njihov tekst vodi u “bratoubilaštvo i novo prolijevanje krvi”, a nekoliko dana zatim odgovorio je predsjednik SANU-a Antonije Isaković kako je riječ o lažnoj uzbuni javnosti te da to nije službeno djelo Akademije.
O popularnosti teme govori podatak da su Večernje novosti prvog dana tiskane u nakladi od 336.129 primjeraka. Brojne novine u Hrvatskoj i drugim republikama prenijele su pisanje Večernjih novosti, a u idućih mjesec-dva o njemu su pisala gotovo sva najutjecajnija glasila u Europi i svijetu.
Nastao je politički potres u kojem su službene partijske strukture zatražile oštru osudu politike Memoranduma i distanciranje od skupine autora, no SANU je stao iza svojih članova. Uslijed tih napetosti odgođena je svečanost stote godišnjice SANU-a, a zbog sukoba koji se intenzivirao ubrzano se razvijala ideološka transformacije društvenih vrijednosti. To slikovito ilustrira nekoliko činjenica, poput postavljanja pitanja članstva Tita i Kardelja u SANU-u, negiranja književnosti BiH, itd.
Iako je još u studenom 1985. tada vrlo utjecajni zagrebački Danas pisao kako se “pronosi glas da je SANU postao grupni nacionalist“, hrvatski mediji još su izvjesno vrijeme uglavnom prenosili pisanja drugih.
Među prvima je o Memorandumu pisao zagrebački Studentski list, čiji tadašnji glavni urednik Zoran Milović objašnjava da su prethodno godinama pratili beogradsku intelektualnu scenu, koja se dijelom našla na strani Memoranduma.
Polarizacija beogradskih i zagrebačkih medija
“Tijekom prethodnih godina objavili smo velike intervjue s praktički svim profesorima iz skupine beogradskih liberala, uključujući Mihajla Markovića, koji je bio jedan od glavnih autora teksta Memoranduma, a kasnije je javno podupro Miloševića te se uključio u politiku, mislim kao zamjenik premijera Srbije”, kaže Milović i dodaje da je Studentski list prvi kritički pisao o Miloševiću još prije nego što je pobijedio Stambolića u borbi za vodstvo u Savezu komunista Srbije.
Do kraja desetljeća beogradski i zagrebački mediji polarizirali su se u dva suprotna tabora, a potkraj rujna 1991. dopisni članovi SANU-a iz Hrvatske otkazali su članstvo u SANU-u te je u listopadu HAZU prekinuo suradnju sa SANU-om.
Povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest Stjepan Matković, objašnjavajući kontekst pojave Memoranduma, kaže da se “nakon smrti neograničenog vladara Tita, neprestanog suočavanja s ekonomskim krizama i nagovještaja demokratizacije društva, otvaralo pitanje budućnosti tadašnje jugoslavenske federacije”.
Dio srpske intelektualne elite iz redova SANU-a smatrao je da su Srbija i Srbi obespravljeni i stoga je sastavio dokument koji je trebao dokazivati neprihvatljiv položaj SR Srbije u federaciji prema odredbama Ustava iz 1974., ali i čitavog srpskog naroda u Jugoslaviji. Šesnaestorica akademika kreirala su ambiciozan nacionalni nacrt programa u kojem su istaknuli nužnu potrebu dubljih promjena političkih odnosa, kaže Matković.
Nedovršen, ali vjerodostojan dokument
Povjesničar na Filozofskom fakultetu u Rijeci Darko Dukovski kaže da je Memorandum SANU-a doktrina, ako ne od državno-strateške važnosti, onda od svakako populističkog političkog ponašanja.
“Slične sadržaje imaju i drugi u Europi i svijetu, poput Rusije, Bugarske, Grčke, Turske, Kine, Sjeverne Koreje, Japana, SAD-a… samo su tijekom povijesti mijenjali nazive ili su bili uvijeni u nerazumljive floskule političkog vokabulara”, kaže on.
Premda se redovito ističe da je riječ o nedovršenom, ukradenom i zloupotrijebljenom dokumentu, on je bio vjerodostojan tekst i jasno je da je matica srpske politike, malo kasnije nakon njegova objavljivanja, pod formom homogenizacije i ujedinjenja srpstva poduprla memorandumske teze, ugradila ih u pokret tzv. antibirokratske revolucije i krenula u otvoreni obračun s onima koji ih nisu slijedili ili su im se suprotstavljali, kaže Matković. U tom je smislu “revizionistički Memorandum SANU-a bio prekretnica za srpski politički život iz druge polovine 1980-ih s dalekosežnim posljedicama i za druge sastavnice tadašnje države2.
Dukovski smatra da je problem Memoranduma SANU-a ujedno problem suživota dvaju ili više naroda na području europskog jugoistoka. “On nadilazi znanstvena objašnjenja, a ne može se ni racionalizirati. On je iracionalan, a vezan je uz mentalni sklop karakterističan za cijelo područje i povijesne predrasude koje su ovdje duboko ukorijenjene”, kaže Dukovski.
Osvrćući se na posljedice Memoranduma, Matković kaže da je njime stvorena slika o ekonomskoj i političkoj diskriminaciji Srba, najbrojnijeg naroda u SFRJ, čime je zazvonilo zvono za uzbunu radi obrane ugrožene nacije. “Potaknuta je revizija federacije, i to na takav način da je dovela do rata. Radikalna zamisao o ‘omeđenom svesrpstvu’ nije ispunjena, a nije zadržan ni jugoslavenski okvir u kojemu se trebao potvrditi integritet srpskog naroda”, kaže on.
Precijenjen utjecaj na raspad Jugoslavije
Pogled u prošlost koji se, primjerice, pozivao na “oslobodilačke napore” Mlade Bosne pokazao je da memorandumski model nije odgovarao suvremenim pogledima. Umjesto sporazuma o mirnom rješavanju krize, Beograd se okrenuo primjeni oružane sile. U Hrvatskoj je potaknuta pobuna, uslijedilo je prebacivanje rata u BiH, a zatim i rat na Kosovu, koji u konačnici dovodi do njegova međunarodnog priznanja više od stotinu zemalja, na čelu sa SAD-om i većinom članica EU-a, kaže Matković.
Demografske i materijalne žrtve bile su velike, izgubljene su godine kad je ostala Europa materijalno rasla, kaže Matković, no vjerojatno će sljedbenici Memoranduma “i dalje tvrditi da su uspjeli osvijestiti srpski narod i time postali njegovi spasitelji”.
Duković kaže da je utjecaj koji se u dijelu javnosti pripisuje Memorandumu na raspad Jugoslavije precijenjen. Ondašnja Jugoslavija bila je istrošena tvorevina, trebalo ju je reformirati ili rasformirati. Ona bi se raspala i bez Memoranduma, on je samo dao cilj jednoj ili čak dvjema državama, teorijsku podlogu sukoba i rata koji je nastupio kada se Jugoslavija već počela urušavati, kaže Dukovski.
Opisujući reakcije tadašnjih vlasti na pisanje Studentskog lista, Milović potvrđuje ocjene Dukovskog da je partijska vlast gubila kontrolu nad svime: “Vodstvo SK u Zagrebu žestoko nas je pritiskalo i kritiziralo da kvarimo međunacionalne odnose, ali ne javno. Preko privatnih kanala čuo sam da je Milan Kučan više puta na sjednicama Predsjedništva mahao primjerkom Studentskog lista i pitao: Tko u Hrvatskoj stoji iza ovoga?”
“Ekipa iz Gradske partije me isto pitala: Što da kažemo kad nas pitaju tko stoji iza ovoga? Rekao sam im neka iskreno kažu da nemaju kontrolu nad Listom. Dio te priče su tri zabrane Studentskog lista u proljeće 1989., kada smo na kraju svi otišli iz redakcije”, kazao je Milović.
Dukovski ističe da Memorandum nije bio ni povod, a ni uzrok raspada Jugoslavije i rata koji je nastupio. Slom Jugoslavije dogovaran je i planiran izvan nje, i od sila koje danas pokušavaju vladati svijetom, podijelivši ili boreći se za interesne zone, tvrdi.
Mogućnost sastavljanja novog nacionalnog programa
“To što je Jugoslavija kao politička tvorevina nestala u ratu, to je pak bilo do onih političkih snaga koje su vodile narode te države. Rat je oduvijek bio najmoćniji instrument homogenizacije naroda u trenutku nastajanja država. Gotovo svi narodi imaju neke svoje memorandume, napisane ili nenapisane, objavljene ili skrivene. Političke strukture Europe nisu homogene, daleko od toga. Prva veća izbjeglička kriza to je jasno pokazala”, kaže Dukovski.
“Zbog okolnosti nastanka Memorandum je u suštini povijesni dokument i kao takav bit će nezaobilazan izvor za poznavanje tadašnje povijesti”, kaže Matković.
“To dakako ne znači da netko iz redova novih intelektualnih elita nema ili neće imati ambicija za sastavljanje novoga nacionalnog programa prilagođenog suvremenim okolnostima. Pri tome je, čini se, samo tehničko pitanje bi li u njemu bila iznova ugrađena misao akademika Vasilija Krestića o genocidnosti Hrvata”, smatra Matković.
“Mogli bismo reći da bi Memorandum nekome mogao poslužiti kao “prepakirani paket”, ovoga puta preko političkih floskula poput “jačanja ravnopravnosti u regiji”, zaustavljanja opasnih tendencija kod susjeda i spašavanja vlastitog naroda od ugroženosti”, kaže Matković.
“Sjetimo se samo proteklih tjedana iz političkog života Srbije, kada se pojavio prijedlog o podizanju spomenika glavnom generatoru ratova Slobodanu Miloševiću ili simptomatičnoj interpretaciji prvostupanjske presude Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije Radovanu Karadžiću, po kojoj Srbija nije imala nikakve veze s ratovima iz 1990-ih izvan Srbije. Zbog svega toga važno je da se poruke Memoranduma i sve što je slijedilo ne zaborave”, zaključuje Matković.
